Veče Betovenove muzike povodom Dana Velike dvorane Kolarčeve zadužbine
Romantični izraz Koncerta za violinu u interpretaciji Stefana Milenkovića i snažan proboj herojskog zvuka Simfonije br. 3 SO RTS
Koncert Simfonijskog orkestra RTS-a, održan povodom Dana Velike dvorane Kolarčeve zadužbine, bio je u celini posvećen Ludvigu van Betovenu i njegovom stvaralaštvu sa početka XIX veka – periodu u kojem se klasični idiom počinje nepovratno otvarati ka novoj, herojskoj i individualizovanoj muzičkoj ekspresiji. Izbor programa – Koncert za violinu i orkestar u D-duru, op. 61 i Simfonija br. 3 u Es-duru Eroika – jasno je ukazao na ovu prelomnu tačku u Betovenovom opusu.
Betovenov Koncert za violinu i orkestar, komponovan 1806. godine, jedno je od onih dela koje se razvija u širokom vremenskom i zvučnom luku, oslanjajući se pre svega na dugotrajno građenje muzičkog toka, bogatstvo kolorita i dijaloški odnos između soliste i orkestra.
U interpretaciji violiniste Stefana Milenkovića i Simfonijskog orkestra RTS, pod dirigentskim vođstvom Srboljuba Dinića, ovo delo zvučalo je u izrazito romantičarskom maniru, sa naglašenom pažnjom prema disanju fraze i prirodnom razvoju muzičkog toka.
Prvi stav bio je postavljen u nešto sporijem tempu, što je omogućilo da se u potpunosti artikuliše lepota Betovenovih dugih melodijskih linija, kao i finoća njihove unutrašnje arhitekture. Solista i orkestar ostavili su muzici prostor da se razvija bez žurbe, a dijalozi između njih odvijali su se organski i logično, uz izraženu usklađenost boja i karaktera. Drugi i treći stav bili su jasnije karakterno potcrtani, sa precizno formiranim obrascima, čime je celina koncerta dobila čvrstu dramaturšku zaokruženost.
Stefan Milenković: miljenik publike i siguran solista
〰️
Stefan Milenković: miljenik publike i siguran solista 〰️
U takvom interpretativnom okviru, Stefan Milenković se nametnuo kao izuzetno siguran solista. Njegova interpretacija odlikovala se tehničkom briljantnošću, ali pre svega izraženim osećajem za oblikovanje fraze i dugog muzičkog luka, što je u potpunosti odgovaralo široko postavljenoj koncepciji dela. Ton je bio postojan i topao, a artikulacija jasna, sa naglašenom pažnjom prema dijaloškom odnosu sa orkestrom, u kojem solista nije dominirao, već se prirodno uklapao u zajedničko muzičko tkivo.
Proboj herojskog zvuka
〰️
Proboj herojskog zvuka 〰️
Za razliku od koncertantnog, gotovo introspektivnog sveta Koncerta za violinu, Betovenova Simfonija br. 3, nastajala između 1803. i 1804. godine, otvorila je sasvim drugačiji interpretativni prostor. Ovo delo, često označavano kao početak Betovenovog „herojskog“ perioda, donosi radikalno proširenje simfonijske forme, snažan ritmički naboj i izrazitu dramatičnost muzičkog materijala.
U izvođenju Simfonijskog orkestra RTS, Eroika je zvučala pretežno klasicistički jasno i čvrsto oblikovano, sa naglašenom ritmičkom karakterizacijom.
Prvi i poslednji stav mogli su biti za nijansu brži, kako bi poletni i eruptivni potencijal ovih delova došao do punog izražaja, ali je strukturalna preglednost ostala dosledno očuvana. Drugi stav, čuvena Marcia funebre, bio je posebno upečatljiv – emotivno snažan, u tamnim i zadržanim bojama, sa osećajem unutrašnje težine koja je dala dubinu čitavom delu. Treći stav, šaljiv i razigran u svom izrazu, doneo je potreban kontrast i razvedravanje, naglašavajući Betovenovu igru energijom i impulsom.
Iako su se u simfonijskom izvođenju mogle čuti pojedine tonske nepreciznosti koje su kratkotrajno remetile muzički tok, one nisu presudno uticale na ukupnu umetničku celinu. Naprotiv, naviknuti na doslednost jasnoće i muzikalnosti u interpretativnom izrazu, kao i na uočljive pomake u ukupnom zvuku Simfonijskog orkestra RTS pod vođstvom novog šefa dirigenta Srboljuba Dinića, slušaoci su gotovo skloni da traže perfekciju.