Svet srpske muzike – koncert Simfonijskog orkestra RTS
Koncert Simfonijskog orkestra RTS pod nazivom Svet srpske muzike, održan pod dirigentskom palicom Aleksandra Kojića, pružio je pregled stilskih pravaca srpske orkestarske umetničke muzike 20. i 21. veka. Program je bio koncipiran tako da obuhvati različite generacije stvaralaca, kao i njihove raznovrsne pristupe – od folklorne inspiracije, preko duhovnih i literarnih asocijacija, pa sve do savremenih promišljanja koja dodiruju univerzalne teme i evropske kulturne simbole.
Izboru kompozitora i repertoara uvek se može prigovoriti. Razlog za to pre svega leži u činjenici da se veoma retko – u najboljem slučaju jednom godišnje – publici pruža prilika da čuje neki od naših orkestara (i to uglavnom SO RTS) sa celovečernjim programom posvećenim srpskoj orkestarskoj muzici. Upravo zato se neminovno javljaju maštanja o nekim drugim kompozitorima i delima…
Arhaični ritmovi, duhovne teme i savremene inspiracije
Koncert je otvoren kompozicijom Četiri balkanske igre Josipa Slavenskog, delom koje je i ovog puta potvrdilo svoju snažnu folklornu osnovu i arhaičnu ekspresivnost. Interpretaciji je, međutim, nedostajalo nešto više jasnoće u formalnom oblikovanju, karakteru i unutrašnjoj dinamici, pa je zvuk Slavenskog ostao stilski prepoznatljiv, ali ne i u potpunosti zaokružen.
Jedan od umetničkih vrhunaca programa bio je Koncert za fagot Stanojla Rajičića, u kojem je solista Ivan Jotić ostvario izuzetno muzikalnu i sigurnu interpretaciju.
Jotićev ton bio je topao, zaobljen i izrazito lirski, što je ovu partiju – ponekad nezahvalnu zbog tehničke i izrazito virtuozne deonice – učinilo interpretativno izazovnom. U pojedinim trenucima solista je bio zvučno pokriven orkestrom, međutim to nije u velikoj meri uticalo na ukupan utisak, osim što je u tim segmentima muzičkog toka nedostajalo više tonskog volumena.
Kompozicija Et le Septième ange sonna… Ivana Jevtić predstavila je autora u svetlu kompozitora koji je tokom devedesetih godina uspevao da lično duhovno i estetsko iskustvo pretoči u snažan muzički izraz. Delo je zvučalo inspirisano, sa jasnom unutrašnjom dramaturgijom i energijom koja postepeno raste.
Kompozicija Aleksandre Vrebalov The Kiss for the World sadržala je najmoderniju zvučnu boju programa. U vedrom, prozračnom tkivu kompozicije prepoznaje se autorkina namera da stvori muziku koja je istovremeno savremena i pristupačna, oblikovana jasnoćom linija i laganom teksturom prilagođenom mladim muzičarima. Posebno je zanimljivo bilo prepoznavanje diskretnih asocijacija na Betovenovu Odu radosti, što je dalo dodatnu dimenziju repertoaru, dok je interpretacija orkestra doprinela karakteru kompozicije.
Duhovitost Dejana Despića još jednom je potvrđena njegovom sklonošću ka vedrim temama i literarnim inspiracijama. Svita iz opere Pop Ćira i pop Spira zvučala je veoma blisko onome kako je i pisana – u duhu hajdnovske lakoće, čistoće forme i vedrine.
Veče je zatvoreno Svitom br. 1 iz Ohridske legende Stevana Hristića, u kojoj je orkestar postigao dobro oblikovan karakter i stabilnu zvučnu postavku. Prepoznatljive melodije i dramaturška razuđenost Hristićeve muzike dobile su dostojnu interpretaciju, iako bi se povremeno moglo poželeti više dubinske ekspresije u pojedinim lirskim pasažima.
Raznolikost stilova srpske muzike
Ukupno gledano, izvođenja su bila solidna i jasno diferencirana u karakteru, iako ne uvek dovedena do krajnjih interpretativnih dometa. Koncert je uspešno ispunio svoju osnovnu ideju: predstaviti bogatstvo i raznolikost stilova srpske muzike kroz dela koja se oslanjaju na folklorne motive, literarne izvore, humor, duhovnost i evropsku muzičku tradiciju.
Dirigent Aleksandar Kojić je u tom smislu pružio sigurnu osnovu i pokazao zainteresovanost za rad na ovako koncipiranom repertoaru. U njegovim pokretima i stavu prepoznata je rešenost, jasnoća muzičkog teksta i pripremljenost za uplivavanje u različite stilske puteve srpskih kompozitora.