Svečano otvaranje 57. BEMUS-a i koncert Vojvođanskog simfonijskog orkestra
Izuzetan nastup mladog kontrabasiste Strahinje Mitrovića, maestra Karla pontija i Beogradske filharmonije na otvaranju BEMUS-a i upečatljiv koncert Vojvođanskog simfonijskog orkestra, pijaniste Andreja Gugnjina i dirigenta Aleksandra Markovića
Uz sve nedaće koje prate ovogodišnji BEMUS i druge umetničke manifestacije, a koje se tiču opštih društvenih problema, Ministarstva kulture i njegovih konkursa čiji su rezultati kasnili više meseci i stvarali strepnju među publikom BEMUS-a da li će se festival uopšte održati (ovogodišnji FEST neće biti održan, a moguće ni BITEF), sam početak festivala doneo je pozitivnu notu celom stanju.
Nije bilo patetičnih govora niti tugaljivih refleksija na samom svečanom otvaranju; naprotiv, festival je otvorila srdačno i bez fraza pijanistkinja Polina Osetinskaja, koja će 18. oktobra održati resital sa violinistom Maksimom Vengerovim.
Snažana energija mladog kontrabasiste i maestra Pontija
Svečano otvaranje bilo je povereno jednom mladom umetniku – prvom dobitniku Zlatne medalje Guildhall School of Music and Drama na kontrabasu, Strahinji Mitroviću, koji je nastupio zajedno sa dirigentom Karlom Pontijem i orkestrom Beogradske filharmonije.
Repertoar je bio sastavljen od italijanske muzike: Simfonijskog preludijuma Đakoma Pučinija, Koncertantnog divertimenta za kontrabas i orkestar, i svite La Strada Nina Rote prema muzici iz istoimenog filma Federika Felinija – programa sasvim primerenog svečanom otvaranju.
Prvo delo na koncertu, Simfonijski preludijum, Pučini je napisao sa dvadeset dve godine, dok je još bio student u Milanu. U muzici postoji mnogo nagoveštaja koji ukazuju da je to rano delo kompozitora koji se još uvek formira. Među njima se naročito izdvaja nemaštovita orkestracija. Ipak, Beogradska filharmonija ju je, pod upravom maestra Pontija, izvela s punim sjajem.
MAŠTOVITI NINO ROTA
〰️
MAŠTOVITI NINO ROTA 〰️
Nino Rota je najpoznatiji po svojim brojnim filmskim partiturima, posebno po onoj nagrađenoj Oskarom za Kuma, a koncertna muzika ovog italijanskog kompozitora takođe nosi neosporno filmski karakter. Takav je slučaj i sa Koncertantnim divertimentom.
Uzbuđenje povodom interpretacije Koncertantnog divertimenta mladog kontrabasiste Strahinje Mitrovića bilo je veliko.
Mitrović se pokazao kao izvanredan solista – staloženo prisutan u užurbanom prvom stavu, uvek pažljivo uključen u dijalog sa orkestrom, uz malu dozu nervoze. Uneo je odgovarajuću, gotovo poskakujuću energiju u teškom Maršu, a u Ariji je dočarao dramsku atmosferu. Užurbani završni stav Rotine kompozicije imao je dinamičan sjaj; svirao ga je otvoreno i ekspresivno, uvek sa potpunom kontrolom, otklanjajući svaku sumnju u mogućnosti svog instrumenta kao solističkog sredstva izraza. Dirigent Karlo Ponti formirao je detaljno i pronicljivo orkestarsko izvođenje.
Burni aplauzi vratili su Mitrovića na scenu radi bisa. Izveo je Fragment III Eliota Kartera – virtuoznu minijaturu koja je pokazala raznovrsnost njegove tehnike.
Svita La Strada, prema istoimenom filmu, delo je koje je na koncertu zasijalo punim sjajem.
Ponti je kompoziciju dirigovao napamet, s punom koncentracijom i posvećenošću, koju je nakon drugog stava prekinula publika aplauzom, što je dirigentu vidno zasmetalo.
Ipak, nivo kreativnosti u čitanju ove partiture bio je na visokom stadijumu. Ponti je iskoristio pun potencijal članova Beogradske filharmonije da muziku oživi bujnim koloritom i da potcrta sve karaktere likova i situacija koji se provlače kroz muziku. Na taj način interpretacija je budila maštu slušalaca da stvaraju slike podjednako maestralnog filma.
Ono što je posebno primetno kod Pontija jeste njegova suptilnost kao dirigenta – bez velikih pokreta i zamaha, ali sa ogromnom srdačnošću i potpunom kontrolom orkestra, koji na njega, čini se, odlično reaguje. Njegova otvorenost, strast i italijanski senzibilitet, utkan ne samo iz domena muzike već i iz filmske umetnosti, vidno se ocrtavaju u njegovom osmišljavanju i vođenju muzičkog toka.
Virtuoznost i maštovitost bez premca
Na drugom koncertu ovogodišnjeg BEMUS-a, kao solista je nastupio pijanista Andrej Gugnjin, izvodeći Rapsodiju na temu Paganinija za klavir i orkestar Sergeja Rahmanjinova, zajedno sa fenomenalnim Vojvođanskim simfonijskim orkestrom i energičnim dirigentom Aleksandrom Markovićem.
DELO SA VELIKIM IZAZOVOM
〰️
DELO SA VELIKIM IZAZOVOM 〰️
Rapsodija na temu Paganinija je delo koje na vrlo transparentan način može da prikaže umeće pijaniste. U slučaju Andreja Gugnjina, kompozicija je pokazala podjednako izoštrenu tehničku spretnost i emotivnu suptilnost.
Sa jedne strane, Gugnjin briljantno izvodi sve tehničke začkoljice solističkog parta, dok sa druge strane, u srednjem, solističkom delu kompozicije, stvara jednu vazdušastu plohu koja slušaoca podiže u nebesa i izvan zemaljskog prostora.
Saradnja orkestra, dirigenta i soliste bila je izuzetna, od samog početka i iscepkanog muzičkog toka, do zajedničkih talasa užurbanog, tesnog i gustog fakturnog stanja.
ŠIROKA PERSPEKTIVA FANTASTIČNE SIMFONIJE
〰️
ŠIROKA PERSPEKTIVA FANTASTIČNE SIMFONIJE 〰️
Berliozova Fantastična simfonija u drugom delu koncerta svakako je donela promenu razmere i raspoloženja.
Marković je otvorio prvi stav simfonije u širokoj perspektivi, sa muzičkom linijom u dugim potezima i sa vrlo dobrim ulascima i usklađivanjima gudača i duvača. Stabilnost drugog stava, uz tople boje drvenih duvača, prelivala se ka uglađenim gudačima, koji su zajedno formirali specifičnu sceničnost. Pastoralni treći stav sadržao je efektan dijalog engleskog roga i oboe, koji se razvijao iznutra do samih vrhunaca dramatičnih ukrštanja drvenih i limenih duvača. Marš na gubilište, četvrti stav, protekao je u pomalo zategnutim, pomalo nervoznim pokretima, koji nikako nisu bili kičasti. Činilo se na trenutke da je došlo do pada koncentracije usled izdašnog narativnog materijala, ali je poslednji stav zasijao kao konačno razrešenje muzičkog toka simfonije.
Dirigent Aleksandar Marković je izuzetno jasan, direktan i stabilan.
Narativna linija Fantastične simfonije bila je u fokusu njegove misli i nije dozvolio da se orkestar raspadne niti da izgubi maštovitost muzike.
On je kreirao jednu sasvim dramsku radnju, koja je inače utkana u samu muziku ovog dela, podvlačeći njene osobenosti kroz čitanje partiture kompozicije na više nivoa.
Neophodno je primetiti da je Vojvođanski simfonijski orkestar stabilan ansambl koji održava zavidan nivo interpretacije. Pamtimo njegove nastupe i na prošlom BEMUS-u, koji su podjednako bili zapaženi.