Od Žebeljan i Nenadića do Šumana: dijalog savremenog i kanonskog
Beogradska filharmonija, hornista Štefan Dor i dirigent Kristijan Rajf
Fotografija: Beogradska filharmonijaČlanovi Beogradske filharmonije imali su tokom protekle nedelje izuzetno zahtevan zadatak kada je reč o programskoj koncepciji. Izveli su Igru drvenih štapova za hornu i gudače Isidore Žebeljan, Mezijske hramove – himne za hornu i orkestar Veljka Nenadića i Simfoniju br. 4 Roberta Šumana – tri izrazito kompleksne i interpretativno zahtevne partiture. Solista je bio hornista Štefan Dor, a orkestrom je dirigovao Kristijan Rajf.
Koncertom je dominirala, i najsnažniji utisak ostavila, kompozicija Veljka Nenadića, nastala kao porudžbina Beogradske filharmonije. Delo je posvećeno Isidori Žebeljan i u svom muzičkom toku sadrži motive iz njenog nedovršenog koncerta za hornu, ali je Nenadičevo autorsko delo u punom smislu te reči. Gotovo sve u ovoj kompoziciji delovalo je impresivno. Kompozicija Isidore Žebeljan bila je vrlo efektna uvertira, koja je svojom ritualnošću otvorila prostor za dalji razvoj zvučne i dramaturške ideje, kasnije razrađene i produbljene u Nenadićevoj partituri.
Snažan i autentičan autorski glas
〰️
Snažan i autentičan autorski glas 〰️
Iako je nekada nezahvalno suditi o interpretaciji premijernog dela, naročito kada je reč o složenoj partituri kakvu je Nenadić napisao, može se reći da je Filharmonija već pri prvom izvođenju ostvarila visok interpretativni domet. Mezijski hramovi ujedno su i prva Nenadićeva orkestarska kompozicija izvedena u Srbiji, a ovim delom kompozitor je još jednom potvrdio svoj snažan i autentičan autorski glas.
Posebno je upečatljivo bilo suočiti se sa kompozicijom koja predstavlja svojevrsni amalgam različitih izvora: mitskog, obrednog i duhovnog, ali i istorijskog i kulturnog nasleđa antičke Mezije – rimske provincije južno od Dunava – uz ideju hrama kao arhetipskog duhovnog prostora.
Kroz četiri stava Nenadić gradi jasno profilisanu dramaturgiju, u kojoj se zvučni tok razvija kroz različite vidove duhovnog iskustva. Orkestracija je u potpunosti u službi ove vanmuzičke inspiracije i obiluje upečatljivim momentima: od monumentalnih tutti epizoda prvog stava, koje prizivaju temelje imaginarnog hrama, preko meditativnog, impresionistički obojenog drugog stava, zatim ekstatičnog i katarzičnog trećeg, do završnog, postepeno iščezavajućeg vlaškog rekvijema, kako ga je kompozitor nazvao, koji slušaoca ostavlja u stanju zatečene tišine.
Orkestracija kompozicije obiluje upečatljivim zvučnim epizodama koje kod slušaoca podstiču radoznalost i iščekivanje daljeg razvoja muzičkog toka. Nepravilni ritmovi, deonice duvača u niskom registru koje prizivaju zvuk nalik zurlama, naleti eksplozivnih kulminacija i himnični pasaži duvačkih instrumenata izdvajaju se kao neke od najupečatljivijih karakteristika ovog dela. Sve u svemu, reč je o izrazito originalnom i efektnom delu koje se prirodno nadovezuje na Nenadićeve ranije kompozicije. Ostaje da se vidi šta možemo očekivati od ovog dvadesetsedmogodišnjeg kompozitora u budućnosti, kada već u tako ranoj fazi svog stvaralaštva fascinira snagom i zrelošću sopstvenog izraza. Prva sledeća porudžbina koja ga čeka je za orkestar NDR Elbphilharmonie.
Koncepcija programa bila je zasnovana na kontrastu i dijalogu između savremenog i kanonskog repertoara. U prvom delu predstavljena su dela Isidore Žebeljan i Veljka Nenadića, čime je uspostavljen okvir savremenog autorskog izraza i otvoren prostor za nova zvučna i dramaturška iskustva. Takav programski izbor prirodno je zaokružen u drugom delu izvođenjem Šumanove Četvrte simfonije, koja je kao deo standardnog repertoara ponudila istorijsku i estetsku protivtežu, ali i pokazala kontinuitet u razvoju muzičkog mišljenja.
Precizne, energične i stilski promišljene interpretacije
〰️
Precizne, energične i stilski promišljene interpretacije 〰️
Hornista Štefan Dor i dirigent Kristijan Rajf ostvarili su izuzetno usklađen i funkcionalan odnos sa orkestrom, gradeći interpretacije koje su bile istovremeno precizne, energične i stilski promišljene.
Dor se kao solista izdvojio sigurnošću tona, tehničkom stabilnošću i izražajnom jasnoćom, uspevši da u oba savremena dela – kompozicijama Isidore Žebeljan i Veljka Nenadića – ostvari uverljiva, eksplozivna i karakterna tumačenja.
Njegov pristup bio je istovremeno disciplinovan i slobodan, sa izraženim osećajem za dramaturgiju i zvučnu artikulaciju, što je naročito došlo do izražaja u složenim solističkim deonicama Nenadićeve partiture.
Kristijan Rajf se pokazao kao dirigent koji partiturama pristupa gipko i otvoreno, bez interpretativnih predrasuda, oslanjajući se na muzikalnost i jasnu predstavu o oblikovanju celine.
Njegovo dirigovanje odlikuje se sugestivnom gestikulacijom, gotovo plesnim pokretom koji neposredno reflektuje tok muzike, uz izuzetno jasnu i funkcionalnu komunikaciju sa orkestrom.
Takav pristup rezultirao je interpretacijama koje su bile stilski profilisane, izražajno diferencirane i čvrsto utemeljene u samoj partituri.
Posebno upečatljiv bio je njegov pristup Šumanovoj Četvrtoj simfoniji. Rajf se opredelio za nešto brži tempo, čime je postigao protočnost muzičkog toka i naglasio unutrašnju dramaturgiju dela. U takvom čitanju do izražaja je došla jasnoća formalne strukture, ali i specifičan „nemački“ zvučni ideal, u kojem se organski povezuju motivski razvoj i ekspresivna tenzija. Orkestar je odgovorio disciplinovano i angažovano, potvrđujući visok interpretativni nivo u izvođenju ovog zahtevnog repertoara.
Orkestar otvoren za izazove
〰️
Orkestar otvoren za izazove 〰️
Orkestar Beogradske filharmonije još jednom je potvrdio da su njegovi članovi spremni i hrabri da se upuste u sve interpretativne izazove koje savremene partiture postavljaju. Tako je bilo i ovoga puta, u susretu sa delima srpskih kompozitora 21. veka, čija muzička imaginacija prevazilazi uobičajene akademske okvire. Njihova radoznalost i otvorenost prema novim zvučnim prostorima jasno su se mogli čuti, ali i videti u samom izvođačkom angažmanu.
S druge strane, čini se da publika Filharmonije ima poverenje u ovakav umetnički kurs. Iako je u sali Kolarčeve zadužbine bilo izvesnog broja praznih mesta, to ni u kom slučaju nije ostavljalo utisak nezainteresovanosti, već pre uobičajene fluktuacije, koja ne dovodi u pitanje spremnost publike da prati i podrži nove programske iskorake ovog orkestra.