Lirski Betoven i raskošan Šuman u interpretaciji Jana Lisjeckog, Danijela Rajskina i Beogradske filharmonije
Fotografija: Beogradska filharmonijaVelika dvorana Kolarčeve zadužbine bila je u petak, 22. maja, ispunjena do poslednjeg mesta. Razlog za to nesumnjivo je bio nastup jednog od najistaknutijih predstavnika mlađe generacije pijanista – kanadskog umetnika Jana Lisjeckog, sa Beogradskom filharmonijom.
Partner Lisjeckom i Beogradskoj filharmoniji bio je dobro poznati gost domaće publike, dirigent Danijel Rajskin, čija se saradnja sa ovim orkestrom razvija već godinama. Pored Betovenovog Koncerta za klavir i orkestar br. 3, Rajskin je na početku večeri predvodio izvođenje Malerove kompozicije Blumine, svojevrsnog lirskog dragulja prvobitno namenjenog Prvoj simfoniji, dok je drugi deo koncerta bio posvećen Trećoj simfoniji Roberta Šumana.
Jan Lisjecki, ukratko
〰️
Jan Lisjecki, ukratko 〰️
Ovaj tridesetjednogodišnji pijanista privukao je pažnju međunarodne muzičke javnosti još kao dete: sa svega dvanaest godina časopis Gramophone proglasio ga je Mladim umetnikom godine, dok je već sa petnaest započeo ekskluzivnu saradnju sa renomiranom nemačkom izdavačkom kućom Deutsche Grammophon. Tri godine kasnije usledilo je i prestižno priznanje Leonard Bernstein Award, čime je potvrđen njegov status jednog od najperspektivnijih muzičara svoje generacije.
Svoj umetnički profil Lisjecki je gradio podjednako na koncertnom podijumu i u studiju. Do sada je objavio dvanaest albuma, na kojima je najveću pažnju posvetio repertoaru romantizma – pre svega delima Šopena, Mendelsona i Šumana – ali i ključnim autorima klasicizma, poput Mocarta i Betovena. Zbog toga nije bilo iznenađenje što se beogradskoj publici predstavio upravo Betovenovim Koncertom za klavir i orkestar br. 3, delom koje zauzima značajno mesto i u njegovoj diskografiji, budući da je među njegovim zapaženim izdanjima i integralni snimak svih Betovenovih klavirskih koncerata.
Duh prirode i jednostavnost pesme
Malerova Blumine, ljupka i nenametljiva orkestarska minijatura prožeta duhom prirode i jednostavnošću pesme, zazvučala je upravo onako kako njena poetika nalaže – prozračno, vedro i smirujuće. Rajskin je pažljivo oblikovao njene nežne orkestarske boje, dopuštajući melodijskoj liniji da prirodno diše, pa je delo poslužilo kao idealan uvod u znatno složeniji svet Betovenovog Trećeg koncerta za klavir i orkestar.
Transparentnost zvuka i lirizam
Već u uvodnim taktovima koncerta moglo se naslutiti kakav će interpretativni put odabrati Jan Lisjecki. Umesto oslanjanja na zvučnu monumentalnost i virtuozni sjaj, odlučio se za transparentnost zvuka i pažljivo modelovanje svake muzičke misli. Njegov ulazak nakon orkestarskog uvoda bio je upečatljiv: odgovor na uvodni motiv oblikovao je upadljivim rubatom i blagom zadržanošću izraza, unoseći u Betovenov tekst nijanse lirizma koje su povremeno prizivale romantičarski senzibilitet. Iako takav pristup nije nužno u skladu sa klasicističkom uravnoteženošću samog dela, Lisjecki ga je sproveo dovoljno promišljeno da ne naruši njegovu arhitektonsku logiku.
Fotografija: Zamoyski StudioPosebnu vrednost njegove interpretacije predstavljala je jasnoća artikulacije. Svaki ton bio je pažljivo oblikovan, dok su ukrasi i pasaži zvučali prirodno, maštovito i gotovo razigrano, kao da spontano izrastaju iz muzičkog toka. Povremeno se sticao utisak da orkestar ne uspeva u potpunosti da isprati sve finesе Lisjeckovog izraza i promene karaktera koje je unosio u solističku deonicu, ali je u celini odnos između soliste i orkestra funkcionisao skladno i ubedljivo. Rajskin je, sa svoje strane, pažljivo gradio prozračnu orkestarsku fakturu, osluškujući solistu i prilagođavajući orkestarski zvuk njegovom načinu oblikovanja fraze.
Lisjecki je koristio rubato kao sredstvo oblikovanja formalnih celina, ublažavajući strogu simetriju Betovenove misli, ali nikada ne dovodeći u pitanje prirodan tok muzike. Pedalizacija je bila promišljena i odmerena, u službi harmonske preglednosti i bogatstva zvuka, pri čemu su unutrašnji glasovi ostajali jasno čujni.
Drugi stav pružio je Lisjeckom priliku da pokaže svoju izražajnu muzikalnost. Duge fraze vodio je prirodno, sa osećajem za široki luk forme i unutrašnju povezanost svakog muzičkog gesta. Ipak, nije posezao za sentimentalnošću, već za toplinom i iskrenošću.
Završni stav vratio je slušaoca iz kontemplativnog sveta drugog stava u živahnu ritmičku energiju finala. Lisjecki je tu energiju oblikovao elastično i poletno, sa osećajem za lakoću pokreta. Posebno su se isticali njegovi trileri, koje nije koristio tek kao tehnički efekat, već kao važan element muzičkog izraza i oblikovanja karaktera.
Lisjecki je Betovena predstavio iz lične perspektive – manje herojske, a više lirske, meke i introspektivne. U takvoj viziji Beogradska filharmonija i Danijel Rajskin pokazali su se kao pouzdani saradnici, doprinoseći da ova interpretacija ostvari svoj puni emotivni i umetnički domet.
Raskošan i gust zvuk
Šumanova Simfonija br. 1, Prolećna, nastavila je i zaokružila dramaturški luk koncerta započet Malerovim delom. Reč je o raskošnoj i gustoj interpretaciji simfonije. Limeni duvači i precizno vođeni gudači, sa jedne strane, doneli su zvučnu punoću i raskoš, a sa druge strane jasno definisanu arhitektoniku fakture, koja je ovu interpretaciju približila betovenovskoj težini – što je na zanimljiv način korespondiralo sa Betovenovim koncertom iz prvog dela večeri. Da li je ta povezanost bila rezultat promišljene koncepcije ili slučajnosti, ostaje otvoreno pitanje.
Nakon poleta prvog stava, prijatno je iznenadio i publiku opustio prirodan tok drugog stava, Larghetto, kao i skerco, koji je na uspešan način uspostavio ravnotežu između prethodnog i narednog stava. Posebno treba podvući da finale nije bilo koncipirano kao juriš ka završnici. Rajskin je oznaku grazioso shvatio vrlo ozbiljno, pa je u tom duhu spojio vrcavu eleganciju melodijskih igara gudača sa dramskom napetošću koja proističe iz harmonske osnove.