Prvo izdanje festivala Tri dana klavira u Gvarnerijusu
Susret briljantnih pijanista i edukatora sa mladim učenicima i studentima muzičkih škola i fakulteta
Prethodnog vikenda, od 8. do 10. maja, u Gvarnerijusu se odigrala prava magija – novi festival posvećen klaviru, Tri dana klavira, čiji je umetnički direktor bio srpski pijanista Ivan Bašić, koji već godinama živi i radi u Švajcarskoj, dok je organizator bila Ustanova kulture Gvarnerijus.
Magija se ogledala u tome što je Bašić okupio sjajne pijaniste, svoje prijatelje i kolege – Ričarda Oktavijana Kodžimu, Brazilca koji živi i radi u Švajcarskoj, i Švajcarca Žeremija Konusa. Zajedno sa fenomenalnim Bašićem, ova dvojica izuzetnih interpretatora istančanog muzičkog senzibiliteta održala su tri koncerta sa potpuno različitim programskim okvirima, donoseći svoje lične muzičke afinitete kroz veoma autentične interpretacije.
Međutim, festival nisu činili samo koncerti, već mnogo više od toga – sadržaji koji su učenike i studente muzičkih akademija iz Srbije na neverovatan način inspirisali i podstakli da se praktično zainteresuju za muziku.
Želeći da izbegne tradicionalne okvire takmičarskih festivala ili manifestacija na kojima se publika okuplja isključivo radi koncerata, bez dublje povezanosti sa umetnicima, Bašić je osmislio niz radionica, seminara i otvorenih razgovora koje su vodila sva trojica pijanista. Upravo tu dogodila se prava magija.
Mladi polaznici ovih programa imali su priliku da nastupe u okviru Otvorenog podijuma, gde su sa ovim pijanistima radili na svom repertoaru, ali i da prisustvuju razgovorima na teme poput: Između repertoara i identiteta: kako se izdvaja savremeni muzičar? sa Žeremijem Konusom, Život nakon studija: šta je realnost muzičke profesije? sa Ričardom Kodžimom, kao i Karijera u nastajanju: šta nam zapravo donose studije, a šta takmičenja? sa Ivanom Bašićem. Takođe, mogli su da pohađaju radionicu dirigovanja sa Kodžimom i da u okviru Otvorenog kafića slobodno razgovaraju o svim pitanjima, dilemama i nedoumicama koje ih muče.
Ovako koncipiran festival oslobodio je mlade učenike i studente strahova i omogućio im da kroz neposredan kontakt sa umetnicima postavljaju zanimljiva i važna pitanja. Bilo je inspirativno svedočiti njihovim razdraganim licima, iskrenim razgovorima i interesovanju za muzička pitanja. Postalo je jasno koliko je mladima u našoj sredini potreban upravo ovakav susret sa praksom – odgovori na pitanja, ili makar otvoreni razgovori o karijeri, strahovima i realnosti muzičkog poziva, odnosno sve ono što našem obrazovnom sistemu često nedostaje.
Šteta je što nijedan profesor klavira sa različitih nivoa obrazovanja nije prisustvovao festivalu, kako bi i sam mogao da vidi i oseti na čemu treba raditi, šta je neophodno unaprediti u našem sistemu i, na kraju, da svedoči ozarenim licima mladih i njihovim autentičnim interesovanjima koja nesumnjivo postoje u polju muzike.
Naglašena pažnja prema ritmu Ričarda Oktavijana Kodžime
Ričard Oktavijano Kodžima
Fotografija: Agnete SchlichtkrullPijanista, dirigent i kompozitor Ričard Oktavijano Kodžima otvorio je festival prve večeri uzbudljivim programom. U prvom delu koncerta izveo je sopstvene transkripcije komada Wir setzen uns mit Tränen nieder iz Pasije po MatejuJohana Sebastijana Baha, Nunc Dimittis iz Svenoćnog bdenija Sergeja Rahmanjinova i Uspavanke u oluji Petra Iljiča Čajkovskog, potom Četiri minijature Hejtora Vilja-Lobosa, kao i dve improvizacije na teme zadate iz publike. Drugi deo večeri bio je rezervisan za monumentalne Slike sa izložbe Modesta Musorgskog.
Prvi deo koncerta protekao je u znaku introspektivnosti, duhovne sabranosti i izražajne dubine. Kodžimin pun, stabilan i tonski zaokružen zvuk naglasio je intenzitet muzičkog toka u transkripcijama, ističući njihovu meditativnu i emotivnu dimenziju. Nasuprot tome, Vilja-Lobosove minijature zazvučale su razigrano i vibrantno, sa jasnim osećajem za karakter i dinamičke kontraste.
U Slikama sa izložbe Kodžima je pokazao pun raskoš svog interpretativnog potencijala. Njegovo izvođenje nije se oslanjalo isključivo na puku zvučnu monumentalnost, već pre svega na izrazito promišljeno strukturisanje dela.
U njegovom pijanizmu posebno se izdvaja naglašena pažnja prema ritmu, koji kod njega postaje jedan od ključnih gradivnih elemenata interpretacije. Upravo zahvaljujući toj ritmičkoj preciznosti i unutrašnjoj pulsaciji, celokupni ciklus dobio je čvrstu arhitektonsku koheziju i snažan osećaj narativnog toka.
Već od početne Promenade bilo je jasno da Kodžima ovom delu pristupa sa jasnom interpretativnom vizijom: tema je zazvučala uzbudljivo, dostojanstveno i sugestivno, uvodeći slušaoca u galeriju raznolikih zvučnih prizora. Svaka sledeća slika oblikovana je sa izraženim osećajem za karakterizaciju – od grotesknosti i težine, preko lirskih i kontemplativnih momenata, do grandioznih kulminacija. Posebno je impresivno bilo njegovo sposobno balansiranje između virtuozne snage i izražajne preciznosti, čime je svaka minijatura zadržala svoju individualnost, dok je istovremeno ostala organski povezana sa celinom ciklusa. Njegov pristup istakao je delo kao kompleksnu zvučnu arhitekturu, u kojoj ritam, boja, forma i dramaturgija funkcionišu u neraskidivom jedinstvu, ostavljajući snažan utisak umetnika koji muziku ne izvodi samo kao pijanista, već je oblikuje sa širinom dirigenta i imaginacijom kompozitora.
Ipak naročito su oduševile njegove improvizacije na dve zadate teme iz publike – jedna je bila tema iz video-igre Mario, dok je druga bila početni motiv Koncerta za klavir br. 3 Ludviga van Betovena. U savremenoj koncertnoj praksi improvizacija je retkost, te je Kodžimin čin stvaranja muzike u samom trenutku predstavljao istinsko osveženje i dragocen umetnički iskorak.
Njegove improvizacije razvijale su se kroz širok spektar stilskih referenci – od polifone logike i kontrapunktske discipline Johana Sebastijana Baha, preko poetske ekspresivnosti i pijanističke elegancije Frederika Šopena, pa sve do džeza i raznovrsnih brazilskih muzičkih uticaja. Ovakav spoj različitih tradicija bio je organski oblikovan proces u kojem su se muzičke ideje prirodno transformisale i nadograđivale. Kodžima je pokazao retku sposobnost da poznate motive preobrazi u kompleksne, duhovite i stilski višeslojne muzičke celine.
Između prozračnosti, „varvarske“ silovitosti i filigranske preciznosti
Ivan Bašić
Fotografija: Nebojša BabićPijanista Ivan Bašić predstavio je program sastavljen od Sonate u B-duru KV 333 Volfganga Amadeusa Mocarta, Metamorfoza Aleksandra Vujića, Poloneze-fantazije op. 61 Frederika Šopena, Sonate Bele Bartoka i Španske rapsodijeFranca Lista. Ovakva raznovrsnost repertoara interpretirana je sa kristalno čistim tonom i izuzetnom energijom, koja je proisticala iz samih muzičkih karakteristika odabranih dela.
Faktura Mocartove Sonate zazvučala je transparentno i gipko, uz jasno artikulisanu frazu i prirodan tok muzičkog mišljenja, dok je Bartokova Sonata, snažnog perkusivnog i „varvarskog“ karaktera, bila oblikovana interpretacijom koja je uspešno balansirala između inherentne silovitosti izraza i kontrolisane ritmičke energije.
Španska rapsodija i Poloneza-fantazija, obe izrazito virtuozne kompozicije sa snažnim emotivnim nabojem, izvedene su sa istančanim osećajem za nijansu, ali i sa velikom pijanističkom snagom i sigurnošću u gradnji zvučne kulminacije.
Posebno iznenađenje večeri predstavljala je Metamorfoza Aleksandra Vujića, mladalačko delo kompozitora koji je u svom zrelijem stvaralačkom periodu prepoznatljiv po inspiracijama narodnim melodijama i duhovnim nadahnućima. U ovoj ranoj kompoziciji, međutim, susrećemo autora koji nastoji da odgovori zahtevima savremenog muzičkog izraza kroz robustan zvuk i istraživanje krajnjih pijanističkih mogućnosti.
Iako na prvi pogled deluje da je Bašićev program sastavljen od stilskih i estetskih krajnosti, on je zapravo duboko koherentan: povezuje ga srodna ideja tretmana klavira – između prozračnosti, „varvarske“ silovitosti i filigranske preciznosti – kroz koju se izgradila jedinstvena interpretativna linija večeri.
Pijanizam unutrašenjg zvučnog prostora
Žeremi Konus
Fotografija: Natalija BajovićPijanista Žeremi Konus predstavio je program koji se kretao između impresionističke senzibilnosti, klasične pijanističke arhitekture i savremenih refleksija švajcarske muzičke literature. Repertoar je bio pažljivo oblikovan i obuhvatio je izbor iz prve sveske Slika Kloda Debisija (Odraz u vodi, Omaž Ramoa i Mouvement), Omaž Ravelu Artura Honegera, Sonatu u C-duru op. 53 Ludviga van Betovena, stav Vivace iz Osam prelida za klavir Franka Martina, kao i Šopenovu Baladu br. 3 op. 47 i Skerco br. 2 op. 31.
Već na nivou programske koncepcije jasno je bila naglašena impresionistička nit, ne samo kroz Debisija kao centralnu tačku pijanističkog kolorizma, već i kroz način na koji su kompozicije međusobno postavljene u dijalog – od francuskog impresionizma, preko švajcarskog modernizma, do klasično-romantičarskog vrhunca kod Betovena i Šopena.
Posebnu vrednost programa predstavljalo je i uvođenje dela švajcarskih kompozitora Franka Martina i Artura Honegera, čime je Konus afirmisao manje prisutan, ali izuzetno značajan segment evropske muzičke tradicije.
U interpretativnom smislu, Konus se pokazao kao pijanista izrazito introspektivnog profila. Njegovo izvođenje bilo je usmereno ka unutrašnjem zvučnom prostoru dela, ka njegovoj tišini, rezonanci i postepenom oblikovanju tona. Svaka fraza delovala je kao pažljivo promišljena zvučna misao, često zatvorena u sopstvenu logiku i emocionalnu suzdržanost, ali upravo zato i dosledna u svom izrazu.
U Debisijevim Slikama to se posebno jasno čulo: Odraz u vodi bio je oblikovan kao fluidna zvučna površina u kojoj tonovi lebde, dok je Omaž Ramoa nosio naglašenu stilsku distancu i klasicističku referencu, filtriranu kroz impresionističku harmoniju. Mouvement je pak doneo najdinamičniji trenutak ciklusa, ali i tu je Konus zadržao kontrolisanu unutrašnju napetost, bez naglašene ekstroverzije.
Sličan pristup prepoznat je i u švajcarskom segmentu programa. U Honegerovom Omažu Ravelu i Martinovom stavu Vivace, Konus je istakao transparentnost teksture i jasnu artikulaciju, bez naglašene teatralnosti. Ova dela su u njegovom čitanju dobila gotovo kontemplativni karakter, kao refleksije modernističkog mišljenja u svedenoj, ali precizno oblikovanoj zvučnoj formi.
U Betovenovoj Sonati op. 53 i Šopenovim delima, interpretacija je dobila širi dijapazon izraza, ali i dalje u okviru prepoznatljive introspektivne estetike. Betoven je kod Konusa pre svega bio arhitektonska konstrukcija zvuka, sa jasnim osećajem za proporciju i unutrašnju logiku razvoja, dok je Šopen bio sveden na intimni dijalog između melodije i harmonskog prostora, bez suvišne retorike ili romantičarskog patosa.