Izvan zone komfora: Kada umetničko istraživanje postaje zadovoljstvo
Ansambl Resonus uzdrmao publiku na festivalu Bliss
Koncerti na kojima nastupaju violinistkinje Mirijana Nešković i Jelena Dimitrijević nikada ne prolaze neprimećeno. Bilo da nastupaju u većem ili manjem ansamblu, ove dve umetnice, sa dugogodišnjim iskustvom u orkestarskom, kamernom i solističkom izvođačkom činu, uvek privuku pažnju publike. Ovoga puta naročito.
Razlog za to jeste što su, posle više – mogu slobodno da kažem – decenija zajedničkog sviranja, konačno ozvaničile svoj ansambl pod imenom Resonus, dajući zajedničkom muziciranju i koncertnoj aktivnosti prepoznatljiv umetnički identitet - brend. Drugi razlog jeste izbor programa.
Ono što je oduvek bilo specifično za njihov zajednički nastup jeste stvaranje zvučnog prostora koji prerasta u dijalog, kontemplaciju i istraživanje granica tona, tišine, pa i samog izraza.
Na koncertu u okviru festivala Bliss, održanom 8. jula u Kulturnom centru Mija Aleksić, Resonus je izveo program sastavljen od dela Volfganga Amadeusa Mocarta – kompozitora kome je posvećeno ovogodišnje izdanje festivala – i ostvarenja srpskih kompozitora Ivana Brkljačića, Milana Mihajlovića i Draška Adžića.
Kada poznato postane polazište za novo – o umetničkoj hrabrosti ansambla Resonus
〰️
Kada poznato postane polazište za novo – o umetničkoj hrabrosti ansambla Resonus 〰️
Iz Mocartovog opusa izveden je izbor iz 12 dueta K. 487: Allegro moderato iz Dueta br. 1, Andante iz Dueta br. 8 i Allegro iz Dueta br. 7. Na repertoaru srpskih kompozitora našli su se svetska premijera Plave sonate Ivana Brkljačića, Elegija Milana Mihajlovića i Drind, bukolika i trans Draška Adžića. Repertoar bi bio dodatno začinjen delom Air & Riffs II Veljka Nenadića, ali je zbog bolesti kompozitora, koji je u ovom delu trebalo da nastupi i kao pijanista, njegovo izvođenje izostalo.
Interpretacija ovako sadržajnog programa zahteva ogromnu koncentraciju, fizičku izdržljivost, podjednako kao i tehničku sigurnost i muzikalnost.
Praviti stilske skokove od Mocartove muzike ka delima savremenih srpskih kompozitora, koji stvaraju u sasvim različitim stilskim okvirima, postavljajući pred interpretatore različite tehničke i izražajne zahteve, nije nimalo jednostavan zadatak. Međutim, ove dve umetnice upravo u takvim okolnostima pokazuju visok nivo svih navedenih kvaliteta, što nesumnjivo proizlazi iz njihovog bogatog izvođačkog iskustva, ali i iz radoznalosti i spremnosti da neprestano otkrivaju nove zvučne prostore koje kompozitori nude.
Oblikovana muzička priča, što da ne?
Duo Resonus
Foto: Marko Đoković/Duo ResonusKada bih morao da izdvojim jednu specifičnost njihovih interpretacija, bez razmišljanja bih rekao da je to sposobnost da od svake kompozicije oblikuju zaokruženu muzičku priču, sa jasnim početkom, razvojem i završetkom.
Tako je Mocartova muzika, iako naizgled jednostavna i transparentna, bila interpretirana u potpunom skladu sa njenim stilskim karakteristikama.
Njihovo izvođenje zvučalo je istorijski osvešćeno, ali bez insistiranja na spoljašnjim efektima, uz nenametljive dijaloge fraza i melodijsku eleganciju koja prirodno proizlazi iz odnosa dve violine.
Plava sonata Ivana Brkljačića, trostavačna kompozicija velikog formalnog i izražajnog obima, postavila je pred interpretatorke ozbiljne izvođačke zahteve. Rešile su ih odabirom nešto življih tempa, čime su delu dale čvršću strukturalnu koheziju i sprečile da se njegova smena atmosfera, muzičkih raspoloženja i zvučnih boja raspline u preveliku širinu. Mihajlovićeva Elegija, sa druge strane, dobila je nežnost i toplinu koje prirodno izviru iz same kompozicije, uz sugestivno oblikovane disonance i pažljivo vođene razmene melodijskih linija između dve violine.
Drind, bukolika i trans Draška Adžića u sebi nosi snažan osećaj motoričkog pokreta koji se neprekidno razvija od početka do kraja.
Iako delo započinje pastoralno i gotovo idilično, njegov muzički tok postepeno prerasta u svojevrsni transcendentalni ples, što je u interpretaciji i bilo postavljeno.
Reč je o kompoziciji koja će svoje puno značenje otkrivati tek kroz nova slušanja.
Potencijal za budućnost
〰️
Potencijal za budućnost 〰️
Ovakav program zaslužuje da bude izveden širom Srbije, na festivalima, ali i van njih. Istovremeno je edukativan i muzički veoma efektan, budući da slušaocu pruža uvid u razvoj literature za dve violine – od toga kako je ona izgledala nekada do načina na koji se danas oblikuje. U tom smislu, u budućnosti bi možda trebalo razmišljati i o uključivanju drugih dela koja nisu isključivo vezana za Mocartov opus. Sa druge strane, ovakav koncept donosi i intenzivan muzički razvoj koji može izuzetno uzbudljivo da deluje na slušaoca, naročito kada se uzme u obzir i delo Veljka Nenadića koje smo imali priliku da čujemo na prethodnim koncertima.