Izbirljivost publike i hrabrost programa: Koncert Simfonijskog orkestra i Hora RTS
Vizija zvuka dirigenta Srboljuba Dinića i lirika saksofoniste Marka Džomba
Da je publika postala izbirljivija kada je reč o izboru koncertnih programa pokazuje i poslednji koncert Simfonijskog orkestra i Hora RTS-a. Iako je program sadržao dela romantizma – Fantaziju na temu Tomasa Talisa Ralfa von Vilijamsa, Koncert za saksofon i orkestar u Es-duru Aleksandra Glazunova i Misu br. 2 Antona Bruknera – to nije bilo dovoljno da sala bude ispunjena kao na prethodnim koncertima sa delima Betovena, Štrausa i Čajkovskog.
Da li su publici kompozitori sa ovog koncerta bili nedovoljno poznati ili ih je praznična euforija omela da čuju nešto drugačiji, specifičnije koncipiran program ova dva ansambla, ostaje otvoreno pitanje. Svakako, svako ko nije prisustvovao ovom koncertu, a redovno posećuje programe Muzičke produkcije RTS-a, ostao je uskraćen za nov zvuk, drugačije muzičke poetike u odnosu na prethodne koncerte, kao i za fantastične interpretacije sjajnog soliste Marka Džombe i posvećenog dirigenta Srboljuba Dinića.
Šta je ovog puta bilo drugačije?
〰️
Šta je ovog puta bilo drugačije? 〰️
Najpre se mora sagledati sam program koncerta. Otkako je vođstvo ova dva ansambla Muzičke produkcije RTS-a preuzeo dirigent Srboljub Dinić, danas šef-dirigent i umetnički direktor, na repertoaru su se postepeno, suptilno, ali primetno pojavljivala dela koja dugo nismo imali prilike da čujemo. Setimo se koncerta Prsten bez reči, na kojem je interpretirana sinteza čuvene orkestarske muzike iz Prstena Nibelunga, zatim Alpske simfonije, Četiri poslednje pesme Riharda Štrausa, Manfred simfonije – da pomenemo samo neka od njih.
Ovim izborom dela maestro Dinić je, čini se, postepeno radio na izgradnji novog, koherentnijeg i muzički bogatijeg zvuka orkestra.
Umetnici u orkestru su na ove promene reagovali vrlo pozitivno, pristupajući radu sa posvećenošću. Sa svakim koncertom osećao se – i dalje se oseća – postepeni pomak ka uspostavljanju nove osećajnosti ansambla kroz rad na novim kompozicijama. Ništa drugačije nije ni sa Horom.
Na poslednjem koncertu maestro Dinić je povukao vrlo taktički promišljen potez: izborom kompozicija razdvojio je duvački i gudački korpus orkestra, radeći sa svakim od njih na detaljima koji će se, sasvim sigurno, kasnije odraziti na ukupni zvuk ansambla.
Prvi deo koncerta obuhvatao je von Vilijamsovu Fantaziju na temu Tomasa Talisa i Koncert za saksofon u Es-duru Glazunova, koji – posmatrano iz perspektive ansambla – angažuju pre svega gudački korpus Simfonijskog orkestra.
Fantazija na temu Tomasa Talisa, posle kompozicije Uspon ševe (The Lark Ascending), jedno je od najpopularnijih dela Ralfa von Vilijamsa. Zašto? Možda zbog izvesnog elementa onoga što skeptici vole da odbace kao staromodnu nostalgiju, ukorenjenu u prošlosti – idiličnu sliku predratne Engleske, čaja i peciva, horova iz katedrala, kriketa na seoskom travnjaku. Ipak, bilo bi nepravedno odbaciti delo iz tog razloga, jer ono poseduje melanholičnu, bezvremenu ozbiljnost.
Već u početnih nekoliko akorada vreme kao da staje – i ostaje u tom stanju tokom čitavog muzičkog toka. Posebnu čar kompoziciji daje gudački kvartet unutar orkestra, koji kao da vodi dijalog sa pastoralnom slikom prirode, čoveka i sveta. Da li je to svet renesanse ili savremenog doba, ostaje slušaocu da sam otkrije.
Interpretacija bez užurbanosti i nemira
〰️
Interpretacija bez užurbanosti i nemira 〰️
Ovakvu sliku fantazije za gudački orkestar uspešno je realizovao i orkestar RTS-a. Dirigent Srboljub Dinić dopuštao je muzici da diše, da se razvija polako i strpljivo, bez užurbanosti i nemira. Muzički tok građen je postepeno, a boje su nosili talasi tonova koji su se smenjivali kroz međusobnu komunikaciju instrumenata i čvrstih akordskih stubova.
U interpretaciji nije bilo pretencioznih rešenja niti potrebe za isticanjem izvan same muzike – naprotiv, naglasak je bio na muzikalnosti i nastojanju da se veče otvori jednom smirenom, pastoralnom atmosferom.
Liričnost ove Fantazije nastavljena je i u Glazunovljevom Koncertu za saksofon u Es-duru.
〰️
Liričnost ove Fantazije nastavljena je i u Glazunovljevom Koncertu za saksofon u Es-duru. 〰️
Glazunovljev koncert je u potpunosti klasično koncipiran i fokusiran na lirsku ekspresiju instrumenta.
Aleksandar Glazunov bio je jedan od vodećih kompozitora ruskog romantizma nakon Čajkovskog, poznat po izuzetnom interesovanju za tonske boje, naročito duvačkih instrumenata. Nakon uspeha Kvarteta za saksofone 1933. godine, dobio je poziv danskog saksofoniste Sigurda Rašera da napiše koncert za ovaj instrument. Za razliku od mnogih savremenika, Glazunov je ostao gotovo potpuno imun na već etabliranu ulogu saksofona u džezu.
Razvija se u jednom neprekidnom stavu i u suštini predstavlja slobodnu rapsodiju koja suprotstavlja melanholičnu liriku i ekstrovertne ispade.
Interpretacija ovog dela u velikoj meri počiva na solisti, a Marko Džomba se predstavio kao izuzetno zreo i muzikalno oblikovan umetnik.
Njegovo sviranje odlikovali su uglađen, kantabilan ton u sporim odsecima, sigurna kontrola dinamike u širokom rasponu, kao i tehnička spretnost u zahtevnim pasažima i efektnim glisandima.
Marko Džomba, saksofon
Orkestar, predvođen Dinićem, pratio je solistu sa velikom pažnjom, ostavljajući mu prostor za lični izraz i suptilno se nadovezujući na njegovu interpretaciju. Džomba ne ostavlja publiku ravnodušnom, te je kao bis izveo Rock me Berija Kokrofta, u sopstvenom aranžmanu, uz efektne zvučne efekte.
Misa neobičnog izvođačkog sastava
〰️
Misa neobičnog izvođačkog sastava 〰️
Misa br. 2 Antona Bruknera poseduje neobičan instrumentalni sastav – umesto punog orkestra koristi duvačke instrumente u sadejstvu sa mešovitim horom. U takvoj koncepciji, ravnoteža između glasova, duvača i akustike Kolarčeve dvorane zahteva izuzetnu preciznost, naročito u odnosu između hora i duvača, koji ne smeju da se međusobno prekrivaju. Tome je, čini se, pogodovala i sama akustika sale, koja ne rasprostire preterano zvuk ovih ansambala.
Jedna od ključnih odlika ove interpretacije bila je stabilna intonacija i hora i duvačkog ansambla. Raznolikost karaktera stavova bila je u velikoj meri ispoštovana.
Iako je partitura izuzetno zahtevna za hor, naročito zbog čestog boravka u višim registrima koji opterećuju soprane i tenore, postignuta je određena mekoća izraza. I pored povremeno manje napetosti i nedostatka oštrine i prozračnosti u visokim tonovima, Dinić je uspeo da organizuje zvuk Mise tako da ostvari jasne tembrovske i dinamičke razlike između stavova. Tempa su bila primereno odabrana, uz uvažavanje mogućnosti i pevača i duvača, čime je omogućeno prirodno oblikovanje fraza i muzikalno vođenje linija.