Cipelice umesto prepelica: Mocartova Figarova ženidba u Srpskom narodnom pozorištu
Pronicljivo čitanje Mocartovog remek-dela, istovremeno dirljivo i duhovito
Figarova ženidba, opera Volfganga Amadeusa Mocarta, nema dugu istoriju u Srpskom narodnom pozorištu. Prvo izvođenje održano je 1956. godine, a nova produkcija iz 2025. stigla je nakon čak šest decenija.
Ukoliko je reditelj Aleksandar Nikolić osećao pritisak zbog ove istorijske činjenice, to se ni u jednom trenutku nije videlo. Njegova postavka je najpre autentična, višeslojna, a povremeno i duhovita. Uz to, izvođenje od 18. juna i ansambl koji je tom prilikom nastupio odlikovalo je izuzetno pevačko ostvarenje.
Mocartova Figarova ženidba otvara mnoštvo različitih tema, ali se značajan deo radnje zasniva na starom konceptu prava prve bračne noći, gotovo varvarskom srednjovekovnom običaju prema kojem je feudalni gospodar imao pravo da prvu bračnu noć provede sa svojom služavkom. U operi saznajemo da je grof Almaviva formalno ukinuo ovu praksu, ali i dalje priželjkuje da zavede živahnu Suzanu, služavku svoje otuđene supruge, grofice Almavive.
Nikolić radnju vremenski izmešta u pedesete godine prošlog veka u Sevilji, pružajući mogućnost da njene paralele sa savremenim društvom odjeknu i među današnjom publikom.
Režija nudi snažnu analizu karaktera: Suzanine odlučnosti i snalažljivosti, bolne usamljenosti grofice, kao i antagonizma ispunjenog muškim rivalstvom koji se razvija između grofa i njegovog sve nepokolebljivijeg sluge Figara. Istovremeno, dinamičnost, komičnost i poletnost Mocartovog duha osećaju se kroz mnogobrojne paralelne planove koji se odigravaju na sceni, kroz komične, užurbane fleš-scene između numera, kao i kroz razigrane baletske prizore u kojima se formiraju svojevrsne masovne scene.
Nikolić je u libretu prepoznao zdrav razum i instinktivnu ljudsku dobrotu Figara i Suzane, koji se nadmudruju sa grofom i njegovom svitom saveznika koji oponašaju njegov model ponašanja.
Istovremeno, dodatnu erotizaciju priče podvukao je fetišiziranjem ženskih nogu i cipela. Dodatno je naglasio ovu temu primerom kada grof odlazi u lov – on ne puca na prepelice, već na ženske cipelice.
Široka upotreba scene obojene u crveno donekle demistifikuje naraciju i maštovitost radnje, budući da se u pozadini vrlo transparentno mogu videti protagonisti i tehničari koji čekaju svoj red za izlazak na scenu. Svuda okolo moguće je videti cipelice naslagane na gomili, kao i pokretne panoe koji formiraju ideju velikog dvorca i šume. Jednostavnu, ali i efektnu scenografiju potpisuje Miljena Vučković, a kostime Senka Ranosavljević.
Ansambl vredan pažnje
〰️
Ansambl vredan pažnje 〰️
Ansambl je u podeli od 18. juna predvodila živahna Olivera Krivokuća kao Suzana i blistava Ana Cvetković u ulozi grofice. Cvetković je ostvarila muzikalno zaokruženo i emotivno upečatljivo tumačenje lika, a posebno se izdvojila u arijama Porgi, amor i Dove sono, koje je oblikovala sa osećajem za dugu mocartovsku frazu, suptilno nijansiranje dinamike i dostojanstvenu scensku prisutnost. Nasuprot njenoj melanholičnoj grofici, Olivera Krivokuća pružila je vedru, energičnu i scenski veoma pokretljivu Suzanu. Njen lepršav glas svetle boje prirodno se uklopio u karakter domišljate i samouverene služavke, dok je sigurnost u ansambl-scenama dodatno doprinosila uverljivosti njenog nastupa.
Nebojša Babić, koji je ovom prilikom obeležio 25 godina umetničkog rada, još jednom je pokazao sposobnost da Figara predstavi kao istovremeno dopadljivog, snalažljivog i pomalo trapavog čoveka iz naroda. Njegovo scensko iskustvo bilo je vidljivo u prirodnom vođenju uloge, sigurnom osećaju za komični ritam i dobro odmerenoj interakciji sa ostalim protagonistima.
Bariton Luka Jozić upečatljivo je oblikovao lik grofa Almavive. Njegov čvrst i autoritativan scenski nastup uspešno je dočarao samodopadljivost i posesivnost ovog lika, dok je vokalna sigurnost dodatno osnažila utisak čoveka naviklog da njegova volja bude zakon. Katarina Radovanović bila je veoma ubedljiva kao Kerubino, vešto balansirajući između mladalačke nesigurnosti, zaljubljive impulsivnosti i komičnih situacija koje proizlaze iz prerušavanja.
Nataša Tasić Knežević kao Marčelina i Goran Krneta kao Bartolo uneli su dozu topline u scenu otkrivanja porodičnih veza. Ipak, dok je glas Tasić Knežević u pojedinim trenucima ostajao nedovoljno prodoran da bi u potpunosti dopreo do gledališta, Krneta je svoj izraz oblikovao izrazito naglašeno, gotovo karikaturalno, što je povremeno narušavalo ravnotežu između komičnog i stilskog ukusa.
Posebno treba izdvojiti tenora Mladena Prodana, koji je u ulozi Bazilija ostvario jednu od upečatljivijih epizodnih kreacija večeri. Njegova jasna dikcija, vokalna sigurnost i izražen osećaj za scensku karakterizaciju omogućili su da lik dvorskog kapelnika ostane zapažen i nakon završetka predstave. U manjim ulogama Barbarine i Don Kurcija, Marija Cvijić i Igor Ksionžik takođe su ostavili pozitivan utisak, uspevši da svojim kratkim nastupima doprinesu živosti i celovitosti ansambla.
Orkestarska kolebanja
〰️
Orkestarska kolebanja 〰️
Dok je na sceni sve bilo uglavnom ujednačeno i skockano – od solističkih nastupa do ansambl scena koje su bile intonativno čiste i muzikalno oblikovane – orkestar je delovao znatno nesigurnije. Razmimoilaženja između pevača i orkestra ukazala su na nedovoljnu uvežbanost ansambla u celini, što je dodatno doprinelo utisku neujednačenosti izvođenja. Dirigent Aleksandar Kojić bio je više nego sugestivan i posvećen interpretaciji, jasno nastojeći da izvođenje drži pod kontrolom i da zaokruži celinu večeri.
Vredi posetiti Srpsko narodno pozorište i prisustvovati operskim izvođenjima, jer ona nude poseban estetski doživljaj i podsećaju na vrstu umetničkog užitka i kulturne mere koja nam je danas često potrebna. Takav slučaj je i sa operom Pokondirena tikva MIhovila Logara.