Klasični razgovori sa umetnicima.
Perspektive umetnika: priče iza nota. Razgovori o nadahnuću, stvaranju i umetničkim putevima.
Katarina Jovanović: Ono čemu težim jeste da ljubav s kojom prilazim muzici bude ogromna
Sastao sam se sa operskom umetnicom Katarinom Jovanović u jeku njenih priprema za predstojeći koncert pod nazivom Minijature. Uvek raspoložena za otvoren i dubinski razgovor, Katarina Jovanović započela je priču sećanjima na trideset godina umetničkog rada.
Intervju povodom trideset godina umetničke karijere sa operskom umetnicom Katarinom Jovanović
Katarina Jovanović
Fotografija: Privatna arhivaSastao sam se sa Katarinom Jovanović, operskom umetnicom i vanrednom profesorkom Fakulteta muzičke umetnosti Univerziteta u Beogradu, u jeku njenih priprema za predstojeći koncert pod nazivom Minijature.
Uvek raspoložena za otvoren i dubinski razgovor, Katarina Jovanović započela je priču sećanjima na trideset godina umetničkog rada. Međutim, to nije bila linearna naracija koja slušaocu nudi jednostavan pregled toka događaja. Naprotiv — njena priča otvara niz pitanja, onih koje samo osoba sa snažno razvijenim osećajem za introspekciju ume sebi da postavi.
Katarina Jovanović je po mnogo čemu specifična ličnost: nemoguće je ne primetiti je, ne zapamtiti i ostati ravnodušan. Ona se ili dopadne ili ne dopadne, zavede ili ne zavede. U njenom držanju oseća se jasan stav; iskrena je, neposredna i izrazito profesionalna.
dr um. Katarina Jovanović, najkraće moguće
Diplomirala je, magistrirala i doktorirala u Beogradu, a usavršavala se u Londonu na čuvenoj Gildhol školi za muziku. Studirala je pevanje kod Irine Arsikin, Rudolfa Pirneja, Dženis Čepman, Dženin Reis. Pohađala je majstorske radionice Tomasa Kvasthofa i Dmitrija Hvorostovskog. Učila je i od Grejema Džonsona i Ditriha Fišera Diskaua.
Tumačila je Violetu Valeri, Tatjanu, Linu, Leonoru, Normu, Margaretu, Mimi, Aidu, Ameliju, Dona Anu, Viteliju, Groficu Almavivu, Elektru, Madalenu…
Bila je umetnički direktor Opere Narodnog pozorišta u Beogradu. Dobitnica je Granprija i nagrade publike na takmičenju Montserat Kabalje, Nagrade za najboljeg mladog umetnika UMUS-a. Dva puta je nominovana za najvažniju francusku muzičku nagradu Victoires de la Musique.
Od maja 2013. godine nosilac je ordena Viteza umetnosti i književnosti francuske vlade (Chevalier des Arts et des Lettres).
U izvođenju solo pesama umetnik je sam sa pijanistom ili pijanistkinjom.
〰️
U izvođenju solo pesama umetnik je sam sa pijanistom ili pijanistkinjom. 〰️
Katarina Jovanović i Vladimir Vanja Šćepanović
Fotografija: Privatna arhivaPredstojeći koncert u Madlenianumu nosi naziv Minijature. Zajedno sa pijanistom Vladimirom Vanjom Šćepanović interpretiraćeš dela Verdija, Pučinija i Vagnera. Možeš li da otkriješ šta će se tačno naći na repertoaru?
Zaista će biti reč o minijaturama, jer ćemo se baviti solo-pesmama ovih velikih, emblematičnih operskih kompozitora. Kada bismo birali trojicu najvećih operskih stvaralaca u istoriji muzike, to bi svakako bili oni. Sva trojica su snažno uticala i na moju karijeru. Vagnera nikada nisam pevala na operskoj sceni, ali se njegovom opusu često vraćam već trinaest godina, otkako sam ga prvi put izvodila. U Vezendonk pesmama postoje dve studije za Tristana i Izoldu, u kojima se već čuju njegove prepoznatljive fraze, harmonije i lepota.
Publika će u Verdijevim pesmama čuti i auto-citate iz njegovih velikih opera – videti kako su te monumentalne ideje nastajale. Koncert smo nazvali Minijature jer su iz tih malih skica kasnije izrasla velika operska dela. A na Pučiniju se, u velikoj meri, zasnivala moja operska karijera.
Šta se razlikuje u interpretaciji solo-pesme u odnosu na opersku ulogu – i da li uopšte postoji razlika?
Priprema i ulazak u muziku uvek su isti. To je proces koji se s vremenom tek blago koriguje, kako karijera odmiče. Način na koji nešto postane tvoje i kako se razvije u prostoru uvek je fascinantan.
Postoje dve razlike, ali one nisu vokalne, već umetničke i vezane za izbor izražajnih sredstava. Kada stojiš na operskoj sceni, sa kostimom, scenografijom, horom, orkestrom i kolegama, deo si ogromnog ansambla koji te istovremeno čuva i štiti, čak i kada si sam u velikoj ariji. Taj kontekst ti ponekad dozvoljava da nešto i zabašuriš.
U solo-pesmama toga nema. Tu sam sama sa pijanistom ili pijanistkinjom. Nas je dvoje i ništa ne može da promakne. Moraš da se posvetiš svakom detalju, svemu što je zapisano u partituri i da razumeš čemu to sve služi. Tek kada to shvatiš, možeš sebi da dozvoliš i određeno udaljavanje. Ono čemu težim jeste da ljubav s kojom prilazim muzici bude ogromna.
RODITELjSKA LjUBAV
Zbog čega te ljudi primećuju i pitaju razne stvari, od tema vezanih za muziku, preko politike, do umetnosti uopšte? Koja je tvoja percepcija toga?
Nazvala bih to, u najširem mogućem smislu, roditeljskom ljubavlju sa svim onim što ona sa sobom nosi. Ne verujem da je kod mojih roditelja postojao plan da će od ovog deteta očekivati nešto zato što ima talente. Naprotiv, moji roditelji su vrlo rano prepoznali moju snagu i moju želju za izvođaštvom i liderstvom, i to ih je dubinski uplašilo, jer je to vrlo teška stvar, težak krst. Imam ogroman muzički talenat koji tek sada razumem – da budem precizna, razumem ga tek u poslednjih desetak godina – i shvatam da je on redak. To napokon smem da kažem u svojoj 52. godini. Sada, kada to kažem svojim prijateljima koji su iz potpuno drugih domena, koji prate to što ja radim, ali sa kojima se družim i razgovaram na prijateljskom nivou, njima je fascinantno to što ja, navodno, ne znam ko sam. Ali nije da ja ne znam ko sam – znam ko sam – već duboko I sa preispitivanjem razmišljam o svojoj suštini, o tom mom umetničkom i muzičkom talentu.
Koliko je teško nositi taj krst sa sobom?
Sećam se kada sam prvu Travijatu radila sa velikim britanskim dirigentom Markom Šanahanom. Rekao mi je sledeće:
“Ti, kada gledaš partituru ispred sebe i kada radimo na operi, imam utisak da ti partituru ne gledaš horizontalno, kako je napisana, već kao da ulaziš trodimenzionalno unutra, kao da već živiš u toj partituri, kao da je ona već negde deo tebe.”
Katarina Jovanović
Fotografija: Privatna arhivaNe znam kako je to moguće, jer se niko u mojoj porodici nije bavio umetnošću na način na koji se ja bavim. Bilo je lidera, bilo je jakih ljudi, politički angažovanih, učitelja, profesora, pravnika, oratora, ali se niko nije bavio umetnošću, što je poseban nivo snage. To je izuzetno zahtevno na nivou na kojem se ja bavim. Mene prosečnost ili otaljavanje ne zanimaju. Relativno sam kasno otkrila da sam zapravo štreber, jer mi je sve išlo lako. Od onih sam osoba koje poništavaju devetke – to je poseban nivo ludila, ali tako je kako je. Niko me nije učio očekivanjima, niko nije morao da me tera.
Ipak, sebe sam tražila neko vreme. Dugo sam to odbijala, nisam htela da idem na solo pevanje u srednjoj školi. Upisala sam akademiju, a da nisam završila solo pevanje u srednjoj školi; završila sam pevanje u osnovnoj školi i klavir u Mokranjcu. Sanjala sam da se odvažim da budem novi Glen Guld ili da budem dirigent. Kod Stanka Štepića sam išla na časove, ali nisam krenula tim putem, već sam upisala klavir kod Jokut Mihajlović i Kemala Gekića na Akademiji umetnosti u Novom Sadu.
I tada si imala uzore poput Glena Gulda, umetnike koji su jedinstveni sami po sebi.
Da. Ali to ne znači da nisam bila potpuno fascinirana Rihterom ili Martom Argerič. Sećam se kada sam prvi put pogledala u oči Kurta Mazura – zaledila sam se. Isto tako i zbog Šoltijevog intenziteta. Kada sam prvi put videla Čelibidakijev zanos, zaledila sam se. Tada sam shvatila da je talenat samo mali, minijaturni deo, a da je rad na talentu nešto što ti moraš sam da želiš. Postoji jedna vododelnica – moraš da razumeš da je talenat samo mali, minijaturni deo. Onaj ko to ne razume može da se provlači do nekog trenutka.
Da li je u tome onda tajna i tvog razumevanja muzike?
Moje razumevanje muzike je strašno jednostavno, a u stvari strašno komplikovano za objašnjenje. Muziku prosto osećam. Meni je sva muzika poznata. Jasno mi je kada Stravinski kaže da sva muzika postoji, ali to nisam znala dok nisam pročitala kod Stravinskog. Onda sam razumela da nije samo to da sva muzika postoji, već i da mi sva muzika pripada.
RAZUMETI I VOLETI SEBE
Fotografija: Privatna arhivaU jednom intervjuu pre desetak godina rekla si „tek sada razumem svoj glas”, a sada si mi rekla „tek sada razumem sebe”. Kako je do toga došlo?
Kao i uvek u životu, uticali su spoljni faktori koji nemaju direktne veze sa emisijom tona i samim činom pevanja. Glas nije instrument koji se dodiruje, kao, na primer, klavir. Kada sviram klavir, deo tog instrumenta su i moji prsti, ali instrument nije u meni – on je spolja. Ne živi dok ga ja ne dodirnem. Problem sa pevanjem je u tome što nikada ne vidimo svoj instrument dok ne odemo na fonijatrijski pregled, kada nam lekar stavi kameru u grlo i vidimo šta se dešava. Čudna je stvar to što je on deo tebe; imaš svetu obavezu da ga čuvaš, a u isto vreme ti nanosi veliku bol. Traži od tebe bolne stvari, bolna odvajanja, muči te, a ti ga čuvaš na poseban način. Postoji ta dihotomija: da li sam to ja ili nisam ja. Da li ja imam glas ili moj glas ima mene.
Mislim da je najvažnija stvar kod operskog umetnika da razume da je glas integralni deo ličnosti, ali i da postoji život van glasa.
Kada je čovek pri dobrom glasu, kada otvori usta i kada sadržaj duše peva – a ako je ta duša ne samo iskrena, dobra, sveta, služiteljska prema umetnosti, već i informisana, ako je svašta videla, bila na raznim mestima na planeti – tada je fascinantno kako sve staje. Ljudi se zaustavljaju kao da se vreme zaustavlja. To su veliki trenuci za koje ne sme da se živi, jer život prođe pored tebe. Živi se za trenutke istraživanja, ali ne za same vrhunce, jer inače postaješ izrazito nesrećna osoba. Upoznati svoj glas je na neki način tehnička stvar – šta sve moj glas može – ali pevanje nije tehnička stvar. Pevanje je balansiranje između onoga što mi je tehnički dostupno i onoga što mogu da razumem svojom dušom, šta mogu da recikliram svojom energijom i čime mogu da izazovem promene kod ljudi.
Živi se za trenutke istraživanja, ali ne za same vrhunce, jer inače postaješ izrazito nesrećna osoba.
〰️
Živi se za trenutke istraživanja, ali ne za same vrhunce, jer inače postaješ izrazito nesrećna osoba. 〰️
Upoznati sebe i – ako mogu da kažem nešto banalno – voleti sebe. To je jedno čudno kruženje koje se širi kroz obrazovanje. Možda je to odgovor na pitanje zašto me ljudi pitaju razne stvari – možda im dajem utisak da sam u ovih trideset godina pevanja prošla kroz iskustva koja nisu samo atipična za našu sredinu. Atipična su, tačka. Ja sebe danas svrstavam u planetarni kontekst i ne bojim se da kažem sebi da sam zaslužila svoje mesto kao neko ko je doprineo umetnosti kojim se bavi i ko je nije kompromitovao.
Koliko je teško da umetnik čuva tu svoju suštinu?
Imam jednog prijatelja koji se bavi nečim sasvim drugim i koji me je podsetio da je u ovim turbulentnim vremenima, u kojima svi radimo i stvari koje nisu u našem osnovnom domenu pokušavajući da doprinesemo društvu u kojem živimo, izuzetno važno da ne zaboraviš svoju suštinu. Mnogo se trudiš, mnogo radiš, želiš da postaneš umetnik koji ima nešto da kaže – a to je komplikovana stvar, jer ne zavisi samo od osnovnog talenta i rada, već i od unutrašnjosti duše: šta voliš da čitaš, koji su ti prioriteti, kakvi su sadržaji tvog svakodnevnog života, da li razumeš na koji način visoka umetnost utiče na tvoje izvođenje i u kakvom se svetu krećeš. Taj svet je pun sinergija, samo što smo se mi od njega udaljili. Poslednjih dvadeset ili trideset godina prošlog veka mi smo te stvari razdvojili. Ranije su postojale jasnije umetničke ekipe, škole, čitavi pravci su nastajali iz tog umetničkog dijaloga.
Sećam se kada sam pre dve godine završila svoj doktorski rad, a pošto sam doktorirala na Debisiju i njegovim solo pesmama, da sam se pitala kako li je to bilo sedeti sa Malarmeom i razgovarati. To su morale biti neverovatne stvari. Šta je bila Nova bečka škola, kakvi su to razgovori bili. Čini mi se da se to danas razdvojilo, da se sve gleda separatno i da je vrlo malo razmene među umetnicima. Posebno u sredinama kao što je naša, koja je mala kultura i koja se najpre bori sama sa sobom i negativnim porivima u sopstvenim grudima, pa joj je teško da se odredi prema drugima, a naročito prema novim, nepoznatim stvarima koje dolaze sa novih meridijana.
VELIKA OČEKIVANjA
Ove godine obeležavaš trideset godina umetničkog rada. Kako danas vidiš taj put?
Mnogo sam o tome razmišljala prošle godine. Ona nas je zaista redefinisala i postavila mnoga važna pitanja, a onaj kome nije postavila ozbiljna pitanja zaista bi trebalo da se zabrine. To najiskrenije i najprijateljskije savetujem.
Moj umetnički život je, zapravo, niz slučajnih dobrih odluka i potpuno nepromišljenih grešaka.
Postojala su dva ili tri ključna momenta kada sam se previše udaljila od sebe, odnosno od služenja svom osnovnom talentu – pevanju.
Od malih nogu, a posebno od trenutka kada sam stigla na akademiju i počela da studiram pevanje, uvek sam privlačila pažnju. Pažnja je bila usmerena na mene, ne samo kao roditeljska pažnja i ljubav. Izazivala sam pažnju – takvo mi je lice, oči, takva mi je lepota. To je teška stvar. Ti bi voleo da ljudi obraćaju pažnju na tebe zbog toga što si celina, ali nikada ne znaš tačno zašto je neko zainteresovan. U nekom trenutku zrelosti prestaneš da se time zamaraš. Nauče te pametni ljudi da sve igra ulogu, da su želja da budeš najbolji pevač, najlepša žena, da se ljudi odmah zaljube u tebe kada izađeš na scenu – sve delovi tog posebnog iskustva umetničkog rasta.
Mnogo kritika je napisano o tebi, tvojim interpretacijama, ulogama. Da li si ipak sebi postavljala neka očekivanja ili su to osećala od ljudi oko tebe ili životnih okolnosti?
Jedne stvari se jasno sećam i ona je za mene ogromna muka. Sećam se velikih očekivanja kada sam sa 25 godina stigla u London. Tada sam shvatila da moj talenat nije vezan za to šta sam prethodno ovde već mnogo toga otpevala. Imala sam u domovini jedan čudan status – šta god da uradim, dobro je. To je divno, ali je netačno i pogrešno. Iz mnogo razloga. U Londonu sam naišla na oduševljenje sobom i to me je uplašilo, ali sam razumela njegovu suštinu. Morala sam da studiram sa još jedanaest sličnih „aždaja” – privlačnih, zavodljivih, scenski zanimljivih i vokalno superiornih ljudi. Vrlo brzo te to nauči da destiluješ ono što je tvoje, da ostaneš svoj, da te ne samelje disciplina, protestantski duh i radna etika koja je tamo čudesna. Odjednom ti ništa nije teško. Ne moraš ni da spavaš, samo me pusti da pevam. Neverovatan osećaj.
Danas me to muči jer svodim račune i pitam se da li sam ispunila svoja očekivanja. Sećam se kako mi Montserat Kabalje dodeljuje nagradu i na večeri posle takmičenja na kojem sam pobedila kaže: „Ti ćeš biti velika pevačica, tvoja karijera će biti ogromna”. Mnogo godina kasnije, kada sam pevala Normu, otišla sam kod nje u Barselonu. Pitala sam je na osnovu čega je donela taj zaključak. Odgovorila mi je: „Na osnovu tvoje snage, harizme i onoga što te apsolutno odvaja od svih – posebnosti u glasu, posebne boje i unutrašnjeg bogatstva”. Imam jednog kolegu koji za to kaže: „To je kao da imaš Rols-rojs u glasu, pitanje je šta ćeš s tim”.
Čovek bira ljude kojima veruje i koji ga savetuju i, ponekad, u tome greši.
Da li misliš da si ostala dužna nekim očekivanjima?
Mislim da sam ispunila samo veoma mali deo onoga što se od mene očekivalo, ne zato što su postojale objektivne prepreke, već zato što nisam umela da se nosim s tim. Danas to mogu sebi da kažem i eventualno oprostim – i ono što sam postigla i ono što sam još mogla da postignem. Nisam imala dovoljno jasan cilj i dovoljno jasnu podršku, onu koju čovek sam sebi gradi. Čovek bira ljude kojima veruje i koji ga savetuju i, ponekad, u tome greši. Nekada sluša instinkt. Pomenuo si politiku. Ona me je uvek zanimala – čemu služi, kako može da unapredi život na planeti, kako ljudskost, ranjivost i talenat svakog pojedinca mogu više da dođu do izražaja. Utopijski zvuči, ali politika u velikoj meri i jeste to – maštanje o nečem novom, boljem, sadržajnijem. To me je u nekim periodima zanimalo na uštrb glasa, sna, ćutanja i distance od svega što izaziva prekomerni stres.
UPORNOST I STRLjENjE
Usavršavala si se u zemlji i inostranstvu i sarađivala sa nekim od najznačajnijih umetnika operskog sveta – da pomenem samo Rudolfa Pirneja, Robina Boumana, Ditriha Fišera-Diskaua i Grejema Džonsona. Da li bi ukratko mogla da kažeš šta si od njih ukrala, a što je važno za tvoj umetnički rad?
Ne znam kako da ovo sada objasnim, a da ne zvučim potpuno suludo. Ima nekoliko tih tačaka u mom životu kada sam se mnogo zabrinula oko toga šta ja zapravo radim, šta mi je potrebno i na koji način mi ta disciplina, koju sam jednim delom dobila iz svoje kuće, a jednim delom se s njom rodila, deluje nekako potpuno prirodno. Dok sam živela ovde i pre nego što sam otišla u London na studije, bila sam u klasi Irine Arsikin, koja je bila izuzetno disciplinovana osoba. Kao i uvek, mi profesori pokušavamo – a i ona je takva bila, a i ja sam u određenoj meri – da tu ekstremnu disciplinu držimo pod kontrolom, ali se ona često otrgne.
Moji studenti su mi govorili da ih je ta moja ekstremna zahtevnost očvrsnula. Ako postoje dve stvari koje su u pevanju važne, to su upornost i strpljenje. Moraš da budeš otporan na bilo šta: na ekstremnu zahtevnost koja dolazi spolja, jer je tvoj posao da te zahteve ispuniš, ali i na situacije kada je neko fasciniran tobom. I jedno i drugo su zamke. Održati hladnu glavu i procenjivati sebe bez prevelike strasti težak je životni eksperiment.
Fotografija: Privatna arhivaOno što je mene zbunjivalo u životu jeste kakvo je moje dubinsko razumevanje muzike i koliki je moj talenat u tom smislu. To me je suočilo s pitanjem na kom nivou ću moći i smeti da radim i gde su granice. Granica, zapravo, nema. Ali opet, granice postoje, jer nijedan glas nije savršen i potpuno ujednačen – to je posao za ceo život. Trajaće do onog trenutka kada odlučim da stanem i da se više ne bavim pevanjem, ali to se, naravno, nikada neće desiti jer je to moja suština, u koštanoj srži mi je pevanje. Bilo je trenutaka kada sam ostajala bez glasa, ali se nisam predavala i borila sam se da ga vratim.
Svašta sam naučila od tih velikih ljudi koje si pomenuo. Pre svega, naučila sam da imam šta da kažem u umetnosti i o umetnosti.
Taj moj prirodni kapacitet je ono što je potrebno za velike stvari. E sad, to što nisam ispunila te velike stvari – to je moj problem i moje viđenje stvari. Neko će me kritikovati zbog toga i reći da sam nezahvalna jer nisam ispunila ono što sam mogla. Meni je, ipak, to jasno I ponekad mi je veoma težak teret, a ponekada uspem da se time ne opterećujem.
Od ljudi koje sam sretala naučila sam sve. Rođena sam sa talentom i dubinskim razumevanjem, ali to samo po sebi nije primenjivo znanje. Potrebni su struktura, konkretan plan i hrabrost da se taj plan prati.
Ponovo ću pomenuti Marka Šanahana. Kada smo radili Travijatu, rekao mi je: „Ja nemam šta da ti objašnjavam ovde, ti ovu ženu razumeš u potpunosti”. A ja sam njemu odgovorila: „Ja ne znam kako to da je ja razumem”. Objasnila sam to sebi tako što sam shvatila da ona jednostavno živi u meni. To su govorile i Leontin Prajs i Marija Kalas – imale su utisak da su im sve te žene dostupne. To su čudni trenuci samospoznaje.
Sećam se i rada na Boemima sa Markom Elderom, za mene najvećim operskim dirigentom ikada. On me pita kako osećam onu poslednju scenu kada Mimi umire – a meni je to bilo nešto potpuno neverovatno jasno. Sećam se tog zajedništva s Markom, tog dubinskog razumevanja na nekom nivou, kao da smo se visoko vinuli i da sedimo zajedno s Pučinijem. To je čudan osećaj i jako je teško ne poludeti od sopstvenog kapaciteta.
Ne znam da li ljudi danas uopšte razgovaraju o umetnosti na ovaj način. Sigurno da da. Moj život je nenormalno divan i stravično bolan upravo zato što se bavim ovim čime se bavim.
KLUPKO NESAVRŠENOSTI
Sve to danas prenosiš na svoje studente. Koliko uživaš u radu s njima i koji ti je cilj u tom procesu?
Učim ih da vole sebe i da ono što im je dato kao talenat – a o čemu vrlo otvoreno govorimo kao o jednom klupku nesavršenosti – iskoriste na najkorisniji mogući način u komunikaciji sa scene, sa ljudima. Ne učim ih da im glavna orijentacija bude da im publika baca cveće – to su gluposti. U umetnosti se živi od rada, posvećenosti i služenja. Ko to ne nauči, bojim se da će se ozbiljno razočarati.
Mi rastavljamo dušu na deliće, pa je ponovo sastavljamo. Svaki ton, svaku frazu ponekad nameštamo nedelju dana, tri meseca; nekada otkrijemo da i posle deset godina pevanja iste uloge postoji jedno mesto koje ne možemo da razumemo. Oprostiš sebi i ponekad je baš to dovoljno da to mesto proradi. Imam osećaj da u umetnosti, kada stalno nešto hoćeš, misliš da ti pripada i da mora da bude tvoje – to ti nestaje kao pesak kroz prste.
Muzika pripada svima
Mstislav Rostropovič i Galina Višnjenskaja
Verujem da je oplemenjivanje borba protiv smrti, ubijanja, rata, protiv obezvređivanja drugoga, protiv ideje da su neki ljudi važniji od drugih, da su neke seksualne orijentacije vrednije od drugih i slično. Kada sam spremala Tatjanu, odlazila sam u Pariz kod Galine Višnjenske, jedne od najvećih Tatjana ikada i to su bili neverovatni događaji. Svaki čas je bio praznik.
Sećam se jednog razgovora sa njenim suprugom Mstislavom Rostropovičem, koji je meni bio i umetnički i prijateljski važan, kada mi je rekao: „Da li ti veruješ da smo mi odlazili po fabrikama i ljudima u radnim kombinezonima svirali Bahove svite?” Ljudi su plakali, jer ta muzika pripada svima.
To je tekovina čovečanstva, planetarna vrednost. Te planetarne vrednosti – uzdržavanje od najnižih poriva, treniranje duše da se ne zadovoljava niskim stvarima, već da se uzdiže iznad osnovnih instinkta i fizioloških potreba – to je, zapravo, rajski život. To je život kome stremim.
Više puta sam od tvojih studenata čuo da ih snažno podstičeš da idu u svet i odlaze na audicije širom Evrope. Da li smatraš da je put profesionalnog pevača, ili umetnika uopšte, nezamisliv bez iskustva rada u nepoznatoj sredini?
Kod nas je to pitanje uvek aktuelno. Mi se, kao umetnici koji žive u ovoj zemlji, stalno s njim susrećemo. Rođena sam 1973. godine, a 1993. upisujem pevanje – to su bile najkatastrofalnije godine, obeležene događajima kojih se i danas jasno sećam. Sećam se odlazaka u Novi Sad sa mojim drugim kolegom Dejanom Subotićem, kada smo nailazili na ljude u uniformama, naoružane, koji su odlazili u nekakve sabirne centre ili se vraćali s ratišta. To je, naravno, smešno u poređenju s onim što su ljudi tada doživljavali u Hrvatskoj, Bosni, u Sarajevu, na Kosovu, a potom i 1999. godine.
Vrlo rano smo bili suočeni s raspadom i raspad je, zapravo, konstanta.
Ne postoji ništa što večno traje. Nešto može da traje samo ako je zasnovano na ogromnom trudu. Ta moja voljena zemlja raspala se vrlo lako devedesetih godina. Nikada nisam razmišljala o tome da ono što studiram nema smisla, niti sam se ikada u tome pokolebala. Kada danas razmišljam o tome, vidim to kao znak mog izabranog mesta i konteksta u kojem sam mogla da doprinesem.
Ono što mi je važno da danas objasnim studentima jeste da postoji velika razlika između, na primer, mladog pevača iz Švajcarske koji studira pevanje i želi da ode u London na dalje studije, u Skalu na staž ili u operski studio u Nemačkoj – i pevača koji odlazi zato što mora. Taj mladić iz Švajcarske ne odlazi jer mora, već zato što želi. Odlazak sa namerom da se ne vratiš izuzetno je komplikovana stvar. To podiže ulog na nepodnošljivo visok nivo i to je zaista teško. Takav odlazak mora da se posmatra s velikom pažnjom i divljenjem. Velika je razlika između odlaska iz umetničke radoznalosti i potrebe da se vidi šta se dešava „tamo negde”, i odlaska iz egzistencijalne nužde – da bi se moglo živeti.
Imam strašno važnu poziciju: kada primetim dete koje je izuzetno talentovano, moja je odgovornost da mu dam krila, da poleti – jer to dete dolazi iz ove sredine, s ovim pasošem i svim što on sa sobom nosi. Dolazi iz obrazovnog sistema koji je nekada bio strah i trepet, a danas klizi naniže na svim nivoima. To je velika tuga. Često želiš da odu i da se ne vrate, jer znaš da ovde neće moći da žive od svog pevanja – osim ako nisu tenori ili basovi. Čak i kada su ekstremno talentovani, njihova borba je teška. Borba za svoje mesto na sceni je veoma teška životna borba.
Katarina Jovanović, Breda Kalef, Svetlana Cicović-Bojčević i Radmila Bakočević
Fotografija: Privatna arhivaDa li je bilo trenutaka na našim prostorima koji su davali nadu da će se stvari menjati na bolje za mlade operske umetnike?
Bilo je trenutaka kada su se neke stvari vraćale na svoje mesto, dok su određeni ljudi vodili Operu i ispravljali ono što je bilo ozbiljno poremećeno. Kao direktorka sam i sama pokušavala to da uradim, ali puno toga mi nije pošlo za rukom, jer je to bilo vreme velikih prestrojavanja – vreme nastanka SNS-a i početka potpunog i ponovnog sunovrata ove države. Političke borbe se u umetničkom svetu uvek jasno vide, jer smo mi idealan teren za takve obračune i vežbanje mišića. Međutim, da bi sistem funkcionisao, mora da postoji politička volja.
Kada sam bila direktorka Opere NP, opera ona nije bila prioritet. Iskreno, nije ni danas, ali su se neke stvari u poslednjem trenutku ipak pomerile, pa su se stvorile mogućnosti da se zaposle mlade snage.
Dolazi do smene generacija. Doći će ljudi koji će zahtevati jasnije kriterijume, a otići će oni koji su doveli do kompromitovanja vrednosti.
VITEZ UMETNOSTI
Ne želim da ispustim važnu činjenicu iz tvoje biografije – titulu Viteza umetnosti i književnosti francuske vlade. Šta danas znači biti vitez umetnosti?
Ne znam zapravo šta to znači. Mislim da viteško ponašanje pripada nekim izgubljenim veštinama – biti ispravan, čist, staviti princip iznad sebe, ne lomiti princip, već dozvoliti da princip slomi tebe. Principijelan život je herojski život.
Vitez umetnosti i književnosti francuske vlade je nešto što ti dodeljuje francuska vlada kako bi pokazala svojoj umetnosti, evropskoj umetnosti i sebi da postoji neko ko je tome doprineo. U obrazloženju se navodi da je priznanje dodeljeno za doprinos francuskoj i evropskoj umetnosti, ali i umetnosti u svojoj domovini. Na taj način te ne samo nagrade, već te i obavežu – da ne zaboraviš šta sve dalje treba da podstiče kao vrednost. To je vrlo važno da se razume. To je pečat ogromne odgovornosti – da imaš veću odgovornost u odnosu na druge ljude.
Meni je drago zbog toga jer su mi francuska opera, muzika i francuski kompozitori veoma bliski. Mislim da ne postoji grad u Francuskoj u kojem nisam pevala. Postoje gradovi u Srbiji u koje nikada nisam pozvana da pevam. U Srbiji postoje festivali na kojima nisam nastupala, ali u Francuskoj, Britaniji i Španiji ne postoji mesto ili festival u kojem nisam pevala ili snimala. To je zanimljivo.
Republika se brani kulturom!
Tu titulu svakakoi očigledno ponosno nosiš, ali svoje ime koristiš i za doprinos društvu. Nedavno si uputila pismo ambasadorima Evropske unije u Srbiji, u kojem si, u ime Inicijative pobunjenog univerziteta, pozvala da pomognu u obnavljanju ustavnog poretka u zemlji i utiču na predsednika Aleksandra Vučića da raspiše vanredne izbore. Kako vidiš sebe kao umetnika i kako vidiš ulogu umetnika u kontekstu društvenog angažovanja?
Moj najveći problem je zapravo sadržan u tom pitanju koje si mi postavio. Nikada nisam želela da se pomirim sa svojom ulogom proizvođača umilnog zvuka, izvođača umetničkih radova ili zabavljačice. Sve je to lepo i u redu, posebno kada igraš komediju. Falstaf je za mene bio praznik, terapija koja ne može da se plati. Međutim, to nije suština. Suština je u tome šta sa tim možeš da uradiš i da to ne služi samo tebi.
Ovde se radi o tome da staviš svoje ime i svoj život u zalog nečemu što bi moglo da bude bolje. Ravel nikako nije mogao da prihvati da ne može da se bori, pa je bar vozio ambulantna kola kako bi doprineo na neki način. Ima mnogo takvih primera u 20. i 21. veku. Uvek sam imala potrebu da se kao umetnik upregnem u izlečenje.
Čak i kao direktorka Opere činilo mi se važnim da, u jednom trenutku, kancelarijama za tri opštine dam priliku da deca iz Bujanovca, Preševa I Medveđe – Albanci, Romi i Srbi – zajedno igraju predstavu Romeo i Julija na maloj sceni Narodnog pozorišta. To je pomirenje. Umetnost daje mogućnost da se zastane i da se pogleda nešto lepo. Tokom 1996. i 1997. godine bila sam veoma aktivna u studentskoj borbi i svoje tadašnje kolege, koje danas predaju na drugim fakultetima, poznajem još od tog vremena – više od četvrt veka. Danas smo ponovo zajedno u ovoj borbi, na onoj strani na kojoj smo uvek bili: protiv nacionalizma, protiv zloupotreba svih vrsta, protiv ponižavanja čoveka, protiv ratnih zločina i rata, a za ljudskost.
Katarina Jovanović kao Alisa Ford i Nebojša Babić kao Falstaf u operi Falstaf Đuzepea Verdija
Fotografija: Privatna arhivaNažalost, u Srbiji te gotovo uopšte ne gledamo u operskim produkcijama. Ipak, želeo bih da istaknem tvoj fantastičan nastup u Verdijevom Falstafu, u ulozi gospođe Alise Ford. U kritici koju sam pisao nakon jedne od predstava naveo sam da si „bila beskrajno simpatična, ubedljiva i komična u svojoj scenskoj pojavi, a vokalno besprekorna, uz divne i muzikalne tonske valere koje si stvorila svojom interpretacijom”. Kako si doživela povratak na scenu Narodnog pozorišta, gde si jedno vreme bila i direktorka Opere, i kako ti je prijala ta uloga?
Ta uloga mi je veoma prijala. Prijao mi je i način na koji smo radili. Narodno pozorište je institucija za koju sam duboko vezana. Da podsetim one koji to možda ne znaju: u Narodnom pozorištu sam pevala Travijatu, Trubadura, Bal pod maskama, Fausta, Evgenija Onjegina, Don Đovanija, Figarovu ženidbu i Sestru Anđeliku.
Tri produkcije u kojima sam nastupala kao premijerni izvođač u Narodnom pozorištu, jesu Bal pod maskama, Figarova ženidba i Falstaf. Ipak, Figarovu ženidbu izdvajam od Falstafa, jer, iako je reč o komičnoj operi, lik koji sam tumačila nosi snažnu melanholičnu dimenziju i ne pripada u potpunosti korpusu komičnih likova. Alisa Ford je, s druge strane, izrazito komični karakter.
Kako mi je bilo u Narodnom pozorištu teško je objasniti. To je, s jedne strane, velika sreća, ali i velika tuga. Videla sam da neke stvari koje sam pokušavala da promenim, a u tome nisam uspela, i dalje nisu zaživele, jer su to procesi koji zahtevaju dugotrajan i kontinuiran trud. To je isto kao kada bi neko tvrdio da razume pevanje i da više nikada ne mora da peva – tada se veština gubi. Eto na primer demokratija je jedna od takvih veština: mora da se vežba i da se u nju veruje.
Princip mora biti na prvom mestu, a organizacija rada je izuzetno važna, naročito za jednu opersku kuću. Moram da kažem da smo prilikom pripreme Falstafa u tom smislu imali dobru disciplinu i strukturu, zahvaljujući Nikoli Mijailoviću, Bojanu Suđiću i Nebojši Bradiću. Žao mi je što se ta predstava danas više ne igra. Ne igra se zato što bi, da bi se ponovo izvodila, morala praktično da se radi ispočetka, kao da nikada ranije nije postojala. To je problem ansambl-predstava, jer one počivaju na ljubavi, fanatičnoj posvećenosti i sinergiji među solistima.
Nikada nisam želela da se pomirim sa svojom ulogom proizvođača umilnog zvuka, izvođača umetničkih radova ili zabavljačice.
Čega se rado sećaš kao bivša direktorka Opere Narodnog pozorišta?
Boravak u Narodnom pozorištu, prolazak kroz te hodnike, za mene je bila velika trauma i uvek će tako biti. Tamo sam doživela izuzetno teške stvari, gotovo nepojmljive, od kojih sam se ozbiljno razbolela u želji da se bavim umetnošću. Ipak, moram biti poštena i reći da smo tamo ostvarili i značajne rezultate: producirali smo Lučiju od Lamermura, Zaljubljen u tri narandže i Figarovu ženidbu, započeli rad na Karmen, postavili potpuno osveženu Adrijanu Lekuvrer i održali veliki broj izuzetnih koncerata.
Štaviše, orkestar Narodnog pozorišta prvi put u svojoj istoriji izveli smo na scenu Kolarčeve zadužbine, sa izuzetno zahtevnim programom – svitom iz Zaljubljenog u tri narandže, Šeherezadom i Berliozovom Fantastičnom simfonijom, pod upravom Davida Porcelijna. Bio je to veliki trenutak i na to moram da budem ponosna. Ponosna sam i na to što su neki sjajni mladi umetnici upravo tu izrasli – ne mogu a da ne pomenem Nebojšu Babića i Aleksandra Nikolića. Oni su tada ušli u velike projekte i nastavili da budu nezaobilazni, ne samo u našem kulturnom prostoru.
ČOVEKOLjUBLjE I SOLIDARNOST
Katarina Jovanović i Montserat Kabalje
Fotografija: Privatna arhivaCitiraću jednu tvoju rečenicu iz 2016. godine koja glasi: „Nažalost, kada izgovorite izraz ‘moralni imperativ’, gledaju vas kao da niste normalni. A to je najvažniji element: biti u stanju da nekoga pogledate u oči i kažete mu da nešto nije u redu i da se ne može raditi na način na koji oni to rade.” Ovu rečenicu izgovorila si pre deset godina, ali je i danas jednako aktuelna. Kako je danas komentarišeš?
To je zanimljivo. Godine 1996. to je bio prioritet, 2016. sam to izgovorila, a 2026. se i dalje borimo za isto. Moramo da razumemo da su vrednosti životna borba. To je kao borba protiv fašizma. Fašizam je ružno, nakazno, lopovsko i neobrazovano lice svakog društva. On može da se minimizira, ali ne može da se ubije. Može da se smanji samo obrazovanjem, lepotom, verom, trudom i radom.
Da bi čovek posegnuo za moralnošću i imperativom, mora najpre na sebi da vežba – u suprotnom, to postaje puko licemerje.
To je svakodnevni posao. Ono što je u ovoj našoj sredini najstrašnije jeste to što se stvari nikada ne neguju dovoljno dugo i dovoljno temeljno da bi se zaista ukorenile.
Zbog toga je meni Dositej Obradović izuzetno važan u životu. Mi se i dalje borimo za trenutak prosvetiteljstva u ovoj sredini. I dalje se bavimo nekim osnovnim pitanjima i ne razumemo koliko nam je škola važnija od crkve. Te stvari nam još uvek nisu jasne, i to me iskreno zabrinjava.
Čovek ne sme da zaboravi da, kada uđe u politiku na nekom širem nivou i u dužem vremenskom trajanju, naravno da želi da neko glasa za njega. Ali tu upada u zamku – igra za svoju bazu, a ne za pokolenja. A moraš da pogineš i da igraš za pokolenja.
Ako si ušao u politiku, tvoj posao nije da ti bude udobno, niti da se obogatiš. Tvoj posao je da se žrtvuješ za buduće generacije. Nije tvoj zadatak da dobiješ glas onoga ko glasa iz najnižih poriva.
Teško je biti obrazovan i raditi na sopstvenom obrazovanju. Još je teže ljudima objasniti zašto je javno obrazovanje važno. Javno obrazovanje je mogućnost socijalne mobilnosti; ono je socijalna pravda na delu. To je prilika da se ljudi iz najnižih, najosiromašenijih i najzapostavljenijih slojeva, kroz državni univerzitet, uzdignu iz okolnosti u kojima su rođeni ili odrasli. To je vrhovna vrednost čovečanstva.
Ono što mene zanima jeste kako se osloboditi ljudi koji to neprestano dovode u pitanje. Kako ih prepoznati kao civilizacijske neprijatelje – kao ubice svakog društva koje želi da mu deca žive bolje, ali ne samo u finansijskom smislu. Dobro obrazovanje je važno zato što možda jednog dana možemo da dođemo do toga da ljudi ne umiru od primitivizma, da se ne skrnave spomenici poput onog Dušanu Jovanoviću.
Čovekoljublje i solidarnost – to su vrednosti koje su nas kroz studentsku pobunu vratile iz kliničke smrti. U Srbiji ima života. Srbija je živa.
DRUŠTVO SRPSKIH KOMPOZITORA
Podjednako posvećeno izvodiš i neguješ muziku srpskih kompozitora, a mnogi od njih su ti posvetili svoja dela. Moram da pomenem Dejana Despića, Vlastimira Trajkovića, Ivanu Stefanović i Isidoru Žebeljan, u čijoj si operi Dve glave i devojka i nastupala. Sećam se da je Isidora Žebeljan o tebi govorila izuzetno afirmativno, posebno tokom priprema za izvođenje njene kompozicije Kad je Bog stvarao Dubrovnik.
Mislim da najveća zasluga za moje snalaženje u savremenoj srpskoj muzici pripada mom profesoru solfeđa, Vladimiru Jovanoviću. On je bio ogroman uticaj u mom životu. Način na koji nas je vodio kroz sluh i ritam – počevši od prekomernih i umanjenih intervala, pa tek onda ka čistim, koji su zapravo teži jer su ogoljeni – oblikovao je moj muzički sluh.
Zbog toga sam volela teorijski odsek. On je zaslužan za to što su mi uši bile pripremljene za savremeni zvuk. Dejvid Porselajn mi je jednom rekao da nikada u životu nije čuo da negde falširam, a radili smo veoma različite repertoare zajedno – od Štrausovih Četiri poslednje pesme do Ravelove Šeherezade, preko Van Gilsea i Šulca. To me je veoma ohrabrilo.
Nikada se nisam plašila da nešto razumem, izbrojim i pronađem se u savremenom jeziku. Još kao dete sećam se Premila Petrovića i Bojane Cvejić, kada smo pevali Pjeora Mesečara – mislila sam da se nikada neću vratiti kantileni. Isto je bilo i sa Bergovim pesmama. Sve to mi je pomoglo da, kada mi, recimo, Vlasta Trajković napiše Pet pesama na stihove Stefana Malarméa, mogu to da izvedem sa orkestrom Dušana Skovrana, a da delo dobije i nagradu Grada Beograda.
Moja draga Branka Radović, moja nekadašnja razredna iz Mokranjca napisala je u kritici: „Divna je ova Vlastina kompozicija, ali je najdivnije to što ima Katarinu Jovanović koja to može da otpeva – jer, iskreno, ne znam ko bi drugi to izveo”. Uživala sam u tim umetničkim vratolomijama.
Sećam se i prvog pevanja Tatjane u Onjeginu – u ariji pisma nisam volela da hodam iz dubine scene, već da se zaletim i s treskom padnem na kolena. Nisam se igrala – živela sam. Nisam glumila, već sam živela te trenutke; bila sam neko drugi tri ili četiri sata.
Volela sam muziku koju je Isidora pisala – bila je impresivna, snažna i neponovljiva ličnost. Ivana Stefanović je velika kompozitorka, ali i moja snaga, moja podrška, moja prijateljica.
Kakve ja prijatelje imam u umetničkom svetu! Kakve su to gromade od umetnika! Neverovatno je da u ovoj poniženoj umetničkoj sredini cvetaju takvi cvetovi.
Da ljudi samo znaju kakve razgovore vodimo, koji su nam prioriteti, kakva znanja i kakve duše. Razgovarati sa ljudima poput Ivane Stefanović, Ljubiše Jovanovića, Tamare Stefanović ili Gordana Nikolića – to su sasvim posebni razgovori.
Na neki način, sama odgovaraš na pitanje koje si postavila ranije u našem razgovoru – ono o Ravlu i Malarmeu koji sede i razgovaraju.
Verovatno je to to, da. Sećam se koliko mi je značio razgovor i sa Ljubom Simovićem, koji je bio i važna figura u životu Ivane Stefanović. Ivana ima jednu kompoziciju koja se zove U mraku. Taj tekst je Tihomir Stanić govorio na komemoraciji 1. novembra prošle godine u Novom Sadu. To je jedno od najvažnijih dela koja sam izvela. Na deo iz Simovićeve Hasanaginice Ivana je napisala veliko delo za glas i kamerni orkestar. Zato mi je to posebno važno – jer je to pevanje na sopstvenom jeziku. To su neki od onih umetničkih trenutaka koji ostaju zauvek.
Igor Andrić: Kada uplovim u svet u kome je sve moguće, to je trenutak zbog koga se bavim stvaranjem
U intervjuu Igor Andrić otkriva svoj umetnički put, inspiraciju i planove pred dva važna nastupa – 27. septembra na Kolarcu i 28. septembra u Hamburgu.
Intervju sa kompozitorom Igorom Andrićem
Fotografija: Ana Marija JovanovićIgora Andrića sam najpre upoznao kao baritona, učesnika u operskim produkcijama u Kragujevcu i Beogradu. Tek kasnije otkrio sam ga i kao kompozitora – i danas ga, pre svega, tako doživljavam.
Prateći njegov stvaralački put, uvek me je fascinirala posvećenost s kojom pristupa muzici. Andrić pripada onim kompozitorima koji svoju umetnost oblikuju požrtvovano, studiozno i sa jasnom vizijom. Svaka njegova kompozicija nosi pečat ozbiljne pripreme i promišljene prezentacije, a muzika koju piše osvajala je, i sve više osvaja, i izvođače i publiku. U to se uveravam na svakom koncertu na kom se izvodi njegova muzika.
Svoju umetničku putanju oblikuje pažljivo i smelo, korak po korak, što je možda i ključ njegovog uspeha. Danas, Igor Andrić pripada generaciji kompozitora čije se kompozicije čuju i kod nas i u inostranstvu.
Njegova dela izvođena su u Srbiji, Nemačkoj i Poljskoj, a među brojnim priznanjima izdvajaju se finale takmičenja IC2019 u Hong Kongu i prva nagrada na takmičenju Composer Slam u Hanoveru. Poseban značaj u njegovom opusu imaju projekti poput Duhovno putovanje, kao i saradnje sa umetnicima poput Nemanje Stankovića i VooDoo Dua. U sezoni 2025/26. očekuju ga nova, važna poglavlja – premijere dela sa orkestrima u Hamburgu i Kilu.
Njegov kompozitorski jezik čini jedinstven spoj balkanske tradicije, vizantijskih elemenata i evropske muzike 20. veka, obogaćen savremenim tehnikama, složenim ritmovima i prepoznatljivim melodijskim obrascima.
U razgovoru koji sledi, Igor Andrić otkriva kako vidi svoj umetnički put, šta ga inspiriše i kakve planove ima za budućnost.
Već septembar donosi dva značajna događaja: 27. septembra njegova muzika biće izvedena u Beogradu na Kolarcu, u okviru 34. Međunarodne tribine kompozitora, dok će već sutradan, 28. septembra, u Hamburgu Radar kvartet premijerno izvesti kompoziciju BISKA 1.
U susret 34. Međunarodnoj tribini kompozitora
Na svečanom otvaranju 34. Tribine kompozitora 27. septembra biće izvedeno tvoje delo Usnula pisma, lament za mešoviti hor i orkestar. Ovo delo je zapravo pisano za festival OKTOH u Kragujevcu. Možeš li nam otkriti na koji način je nastala ova kompozicija, šta te je inspirisalo, i kako doživljavaš činjenicu da će upravo tvoje delo biti na repertoaru svečanog otvaranja ovogodišnje Tribine?
Kompozicija Usnula pisma je nastala kao lična potreba da izrazim sve što se u meni, kao rođenom Kragujevčaninu, taložilo i gradilo svakog 21. oktobra. Još od školskih dana pamtim odlaske sa nastavnicima na Veliki školski čas, koji predstavlja obeležavanje i odavanje pošte streljanima tog dana 1841. godine u Šumaricama. Godine 2021. se na OKTOH-u obeležavala 80-godišnjica od streljanja, te je za ovaj jubilej nastala moja kompozicija.
Tekst je zasnovan na poslednjim pismima, koja su streljani slali svojim bližnjima.
Jedan deo pisama je i dan danas sačuvan u muzeju 21. oktobar. Sve te poruke su uvek na mene ostavljave veoma jak utisak, jer su streljani najčešće u veoma kratkim rečenicama slali svoje poslednje pozdrave, poslednje emotivne iskaze, mala uputstva o čuvanju domaćinstava, itd.
Iako je strah od smrti u takvim trenucima neizostavan, u samim pismima nisam osetio ništa nalik tome. Rekao bih da sam tokom čitanja osetio ponos, prkos, ali prihvatanje na određeni način, te je taj moj lični utisak dodatno uticao na celokupnu sliku koju sam želeo da prenesem u ovaj ansambl. Sa ove distance, rekao bih da je to veoma uticalo na mene, ne samo kao tekstualno polazište za komponovanje, već i na sam muzički jezik.
Porudžbine i saradnja sa izvođačima
U tvom stvaralaštvu ima nekoliko kompozicija koje si napisao kao porudžbine. Pomenuću Taraf de Haidoux za harmoniku, Prometheus Unbound za violinu i gudače, Klavirski trio br. 2, Symphony of Whispers and Screams, Parahelij za violončelo. Kada pišeš novu kompoziciju, naročito onu koja je poručena, koliko te vodi unapred zamišljeni koncept, a koliko dopuštaš da sama muzika diktira putanju tokom stvaranja?
Saradnja sa izvođačima u procesu komponovanja je u mom slučaju u neraskidivoj vezi sa čitavim mojim stvaralaštvom.
Zato mi je ovo pitanje posebno drago. Sa nekoliko naših izvođača sam tokom studija, ali i kasnije ostvario kontakt, koji nas je zajednički vodio ka stvaranju novih kompozicija za njih. Izdvojio bih saradnje sa violinistom Dušanom Joksićem, VooDoo klavirskim duom, Nemanjom Stankovićem, Nikolom Pekovićem, itd. U ovim saradnjama su nastale kompozicije koje su meni samom najdraže. Proces probanja određenih, tek nastalih isečaka kompozicije, diskutovanje o njima sa izvođačima, zamišljanje krajnjeg ishoda, su u mom slučaju delovi rada kojima se više radujem nego završnim probama pred izvođenje. Zato, jedan veći deo svog doktorskog umetničkog projekta ću posvetiti ovoj relaciji i vezi izvođača i kompozitora, kroz lični utisak i iskustvo.
Srpski kompozitor u Nemačkoj
Već nekoliko godina si aktivan u Nemačkoj. Siguran sam da nećemo uspeti da pomenemo sve uspehe koje si tamo postigao. Tvoja dela se u Nemačkoj izvode gotovo redovno. Koje bi razlike istakao između nemačke i srpske muzičke scene kada je reč o podršci i izvođenju savremene muzike?
Nemačka je zaista jedan impozantan sistem za umetnike. Neretko se u krugovima muzičara kaže da je Nemačka obećana zemlja za orkestarske svirače pre svega, ali i druge muzičare. Zemlja koja ima više od 200 orkestara, mnoštvo univerziteta, visokih škola za učenje muzike, baleta, opere, teatra, svojom posvećenošću svakodnevno pokazuje da je umetnička muzika neodvojiv deo njihovog identiteta, te samim tim i ulaganje u savremenu muziku. Svaki orkestar, bez obzira na veličinu, u okviru svoje sezone ima određeni broj premijera, pa i gotovo svaki teatar. Ovakav sistem funkcionisanja u današnjem vremenu je veoma dragocen za kompozitore, jer je Nemačka scena posvećena veoma različitim profilima stvaralaca i samim tim je multinacionalna, što joj daje neverovatan kolorit i raznovrsnost.
NEMAČKA JE IMPOZANTAN SISTEM ZA UMETNIKE.
〰️
NEMAČKA JE IMPOZANTAN SISTEM ZA UMETNIKE. 〰️
Kako publika i izvođači u Nemačkoj reaguju na tvoja dela i da li si primeto razlike u recepciji u odnosu na publiku i izvođače u Srbiji?
Za sada bih rekao da je prijem moje muzike prilično dobar. Jedan od omiljenih utisaka sa izvođenja u Nemačkoj je definitivno aplauz publike u Bajrojtu, Vagnerovom gradu, na Festivalu mladih umetnika nakon izvođenja mog Koncerta za dva klavira i orkestar. Aplauz je bio zaista neverovatan i inspirišuć, a na sceni sa VooDoo klavirskim duom (Vuk Božilović i Dušan Grozdanović) sam se osetio kao svoj na svome.
Ono što je generalna razlika u percepciji i odnosu publike i izvođača u Nemačkoj u odnosu na Srbiju je njihovo iskustvo, kako sviračko, tako i slušalačko.
Fotografija: Ana Marija JovanovićNa kraju, verujem da je tako i za stvaralaštvo. Rekao bih da u ovom lancu jedan korak uvek povlači sledeći. Zbog količine kompozitora koji borave u Nemačkoj, tamo se mnogo više stvara, samim tim se više i izvodi i sluša savremena muzika. Iskustvo na svim nivoima je primetno, ali mislim da to treba i mora da nas podstakne, sa željom da i mi našu zajednicu načinimo takvom. Naravno, koliko je to moguće.
Više nego interesantno mi je tvoje usavršavanje pri Fondaciji posvećenoj Karlhajncu Štokhauzenu. Predstavi nam iskustvo koje si stekao na usavršavanju, kao i to šta te čeka u izvođenju njegove opere koje će se desiti tokom sledeće godine.
Opera koju ću izvoditi je Michaels Reise (Mihaelovo putovanje) i ona je deo opere Donnerstag aus Licht, izdvojen i aranžiran za 9 solistički tretiranih instrumenata. U ovom izvođenju Hamburške državne opere ću svirati sintisajzer, što je za mene u ovom trenutku veoma izazovno.
Glavni razlog da se prijavim i izađem na audiciju za ovaj projekat je bilo izučavanje sintisajzera i lična želja da ovaj, veoma složen, ali i veoma zanimljiv instrument, sa beskrajnim mogućnostima, koristim u daljem svom stvaralaštvu. Na samom usavršavanju u Kurtenu, gradu gde je Štokhauzen živeo do svoje smrti i gde je sedište njegove fondacije, sam radio sa mentorom pijanistom Sajmonom Smitom iz Velike Britanije, koji je već učestvovao u mnogim projektima kao izvođač Štokhauzenove muzike. Njegovo poznavanje sintisajzera i sve što mi je otkrio o tom instrumentu je za mene veoma dragoceno.
NISAM LJUBITELJ TAKMIČENJA.
〰️
NISAM LJUBITELJ TAKMIČENJA. 〰️
Dobitnik si prve nagrade na Composer Slam takmičenju u Hanoveru. Kompozicija Klavirski trio br. 1 je ušla u finale takmičenja Intimacy of Creativity 2019. godine u Hong Kongu. Kako te takmičenje formira kao umetnika?
Moram da priznam da lično nisam ljubitelj takmičenja muzičara. „Takmičenja su za konje, ne za umetnike.“ je kratak citat Bartoka, implicijajući da je umetnost subjektivna i da se ne može precizno meriti ili rangirati poput fizičkih podviga konja.
Tako i ja verujem da je pokušaj određivanja pobednika u umetnosti pogrešan. Prateći današnja takmičenja instrumentalista, na kojima pobeđuju kandidati zbog nacionalne pripadnosti, političnog opredeljenja ili određenog skandala, a ne zbog svog sviranja, još više gubim poverenje u takve odluke. Ipak, takmičenja su deo igre koju moramo da prihvatimo i ona pored svega pomenutog ipak nude veoma dragocena poznanstva i mogućnost lične prezentacije.
Kompozitor i stvaralaštvo
Tokom prethodnih nekoliko godina imao si priliku da svoj autorski koncert Duhovno putovanje predstaviš u nekoliko gradova u Srbiji i u Poljskoj. I sam prisustvujući tim koncertima uverio sam se da na sjajan način, uz odličnu grupu izvođača neguješ i promovišeš svoju muziku. Koliko je izazovno za kompozitora da načini presek stvaralaštva u jednu konciznu celinu kako bi na najbolji način predstavio svoje muzičko pismo publici?
Veoma je izazovno! Oduvek sam smatrao da posao kompozitora nije samo da komponuje. Prvi korak jeste komponovanje, drugi korak je prepisivanje nota u softver za notiranje, zatim probe izvođenja, snimanja… Dok bih organizaciju, nabavljanje finansija za sprovođenje projekta, ugovaranje termina, štimovanje klavira i još mnogo sitnih, ne toliko vidljivih koraka, posebno izdvojio. U svim navedenim koracima, moj neizostavni saradnik i prijatelj je Božidar Rajić, direktor agencije TEKIART i sa kojim već duži niz godina funkcionišem u timu.
Stvaranje muzike za jedan celovečernji koncert je veoma dugotrajan put i smatram da su autorski koncerti veoma dragoceni i važni, kako bi jedan autor prezentovao šire polje svog stvaranja. Za samog autora je to retrospektiva urađenog, a za publiku upoznavanje sa njegovim radom.
POSAO KOMPOZITORA NIJE SAMO DA KOMPONUJE.
〰️
POSAO KOMPOZITORA NIJE SAMO DA KOMPONUJE. 〰️
Postoji li neko delo za koje smatraš da predstavlja prekretnicu u tvom stvaralaštvu?
Delo koje je za mene trenutno najznačajnija prekretnica je Raskovani Prometej, fantazija za solo violinu i šesnaest gudača. Ovim delom sam završio svoje osnovne akademske studije i snimio ga sa violinistom Dušanom Joksićem i gudačkim orkestrom koji smo okupili pomoću naših prijatelja. Od ovog snimanja počinje i razvija se moja želja za dirigovanjem mojih kompozicija. Uključenost u kreiranje vremena, pošto je muzika vremenska umetnost je zaista poseban doživljaj svaki put. Nakon snimanja, nekoliko prezentovanja i izvođenja, komentari su bili sjajni, a meni je podrška prof. Isidore Žebeljan, koju mi je pružila nakon završene kompozicije, veoma značila i inspirisala me na dalje stvaranje.
Tvoj kompozitorski stil, kako sam ga i sam definisao u svojim kritikama, čini mi se, karakteriše spoj impresionističke tradicije i narodne muzike Balkana – mozaik modernih tehnika i modalnosti. Da li ti je važnije da kroz muziku eksperimentišeš sa zvukom ili da preneseš određenu ideju i emociju?
Oba puta su prava i čini mi se zavisna u mom slučaju. Da bi se određena ideja dočarala, eksperimentisanje sa zvukom je nužno, kako bi došlo do trenutka ushićenja tokom stvaranja. A kada dođe do ushićenja i kada se uplovi u svet u kome je sve moguće, a samo jedno rešenje ispravno i pravo, to je za mene trenutak zbog koga se bavim stvaranjem. U tom trenutku granice između eksperimenta, ideja i mnogih drugih komponenti više ne postoje.
U svom dosadašnjem stvaralaštvu – koje svake godine broji sve veći i veći broj kompozicija – imaš značajan broj dela pisanih za hor, solističke, kamerne i orkestarske ansamble. Mnoge kompozicije nose zanimljive i unikatne naslove. Pomenimo Ego sum abbas, Taraf de Haidouks, As though the Earth is singing, Nuptial song, Three little Moons. Šta prvo nastane kompozicija ili naslov i kako jedno na drugo utiče u procesu nastanka?
U odgovoru ću se fokusirati na instrumentalne kompozicije, jer je kompozicije sa tekstom značajno lakše imenovati, zbog mnogih tekstualnih sugestija. A odgovor je da nema pravog odgovora. Svaka kompozicija je priča za sebe i svaka dobije naziv na poseban način i u posebnom trenutku. Mnogo puta mi se dešavalo da završim veoma složenu kompoziciju, a da veoma dugo ne mogu da pronađem njeno pravo ime. Suprotno tome, nekoliko puta sam kompozicijama dao ime nakon prvog zapisanog takta i to se ispostavilo kao pravo rešenje. Ispostavilo se kao pravo rešenje, jer je sam naziv u daljem toku komponovanja vodio moje misli i moju inspiraciju. U slučaju kada kompozicije imenujem nakon završetka komponovanja, atmosfera kompozicije pak utiče na tok mojih misli u imenovanju. Mislim da se u krajnjoj liniji muzika sretne sa svojim imenom u pravom trenutku.
Fotografija: Ana Marija JovanovićKada dođe do ushićenja i kada se uplovi u svet u kome je sve moguće, a samo jedno rešenje ispravno i pravo, to je za mene trenutak zbog koga se bavim stvaranjem.
Od 2021. godine tvoja dela objavljuje jedna od najuglednijih izdavačkih kuća za savremenu muziku – Universal Edition iz Beča. Kako je došlo do te saradnje i koliko ti je značajno da se tvoja muzika sada distribuira globalno?
Universal Edition je imao konkurs za nove kompozitore, na koji sam veoma rado poslao svoje partiture i na kraju bio izabran. Konkurs je veoma složen i mnoge stvari utiču na rezultat konkursa, ali su pre svega kvalitet muzike i notografija glavni parametri. To je zaista veoma dragoceno za žive kompozitore i pruža vidljivost koju sam kompozitor sebi veoma teško može da obezbedi.
Rad ne sebi kao imperativ
Studiraš doktorske akademske studije u Beogradu, a istovremeno si upisao Konzertexamen program na Hochschule für Musik und Theater u Hamburgu kod prof. Fredrika Švenka. Kako usklađuješ ova dva zahtevna studijska sistema i kako te iskustvo iz Hamburga oblikuje kao kompozitora i pedagoga?
Usklađivanje je veoma zanimljivo i zahtevno, jer zahteva mnogo putovanja, život u avionima i vozovima, dobru organizaciju i planiranje obaveza mesecima ranije. Trenutno mi sve to prija, jer imam utisak da mnogo učim, napredujem i stičem mnoga nova iskustva. A kako trenutno sve utiče na mene, to ne bih znao. Radujem se i nadam našem narednom intervjuu nakog svega, a u njemu bih veoma rado podelio svoje utiske sa te vremenske distance.
Angažovan si i kao asistent na Katedri za kompoziciju Fakultet muzičke umetnosti u Beogradu. Lično, imao sam priliku da te slušam dok si držao radionice mladim kompozitorima – učenicima srednjih muzičkih škola – čija su dela potom izvedena u okviru koncerta filmske muzike Enia Morikonea. Jasno mi je da si izgradio jedan detaljan, posvećen i postupan rad sa studentima. Šta ti je pomoglo da se formiraš u tako dobrog predavača?
Tokom svojih studija sam veoma jasno znao šta mi kod kog predavača prija, a šta ne. Rekao bih da sam do svog načina predavanja došao isključivo kombinovanjem karakteristika koje sam voleo kod mojih profesora i drugih predavača.
Sledeće stanice
U sezoni 2025/26 predviđene su premijere tvojih dela: novo delo za orkestar teatra Kil kao deo takmičenja Hafenstädte – Tore zur Welt, i Violinski koncert s simfonijskim orkestrom iz Hamburga pod dirigentskim vođstvom Ulriha Vindfurha. Kako se pripremaš za ove velike angažmane i šta očekuješ od rada sa izvođačima?
Kompoziciju za orkestar teatra Kil sam već završio i isporučio, a ona se zove Carigradski bedemi, tako da sam što se nje tiče veoma miran i bez ikakvih briga trenutno. Pripremam se samo mislima i jedva čekam da probe počnu. Biće to sjajna prilika da se upoznam sa dirigentom Hauardom Grifitsom i da prezentujem svoj rad.
Koncert za violinu i orkestar je pak malo drugačiji, jer je znatno složeniji. Kompozicija je završena, ali me trenutno čeka rad na orkestarskim štimovima i klavirskom izvodu, što moram da kažem da mi u ovom trenutku najteže pada. No, svakako se i tome veoma radujem, jer sam koncert trenutno smatram za svoju najsloženiju kompoziciju i ne mogu da dočekam da je čujem u izvođenju.
Premijera na Tribini je veliki trenutak, ali šta je sledeće – na čemu trenutno radiš i da li već sada imaš planove za nova izvođenja ili projekte u Nemačkoj ili u Srbiji – nezavisno od ovoga što smo već pomenuli kada su u pitanju koncerti?
Mnogi novi projekti su u planovima, ali sam do sada naučio da ne bude sve uvek onako kako ja planiram.
Ono što je sigurno je da će samo dan nakon premijere na Tribini, 28. septembra u Hamburgu (Halle 424), Radar kvartet izvesti premijerno moju kompoziciju BISKA 1 (omaž grupi SMAK), za električnu gitaru, klavir, kontrabas i bubanj.
Početkom leta sam dobio i novu porudžbinu odbora Esenske filharmonije za kamernu kompoziciju koju će premijerno izvesti njihovi akademisti, te je to svakako jedan od bitnijih projekata kome ću se posvetiti u narednim mesecima.
U planu je i izvođenje Raskovanog Prometeja u Srbiji, snimanje kamernih i jedne horske kompozicije, a u narednom periodu se nadam i da će izaći moj prvi autorski CD, sa solo i kamernom muzikom sa autorskog koncerta Duhovno putovanje.
Alexander Liebermann: Music is my primary means of self-expression
In this exclusive interview, his first for the Serbian-speaking audience, composer Alexander Liebermann talks about his creative process, fascination with birdsong, and the connection between music and science. Discover how he blends nature and art to create his unique musical world.
Interview with a composer Alexander Liebermann
Verzija intervjua sa kompozitorom Aleksandrom Libermanom na srpskom jeziku nalazi se na ovom linku.
Alexander Liebermann, composer
Photo: alexanderliebermann.com
I first discovered Alexander Liebermann in 2022, thanks to The Best Classical Music Podcast. What immediately caught my attention about this incredible artist was his passion for animal songs, particularly bird songs. I vividly remember listening to him speak about music, his transcriptions, and the challenges he faces while transcribing, all during a bus ride between my hometown and the city where I live.
As a nature enthusiast, especially fond of birdsong—a love I inherited from another bird admirer, Messiaen—I was inspired to delve deeper into Liebermann’s music. I started exploring his work on YouTube and following him on social media. Nearly every week, he would share a transcription accompanied by an explanation of the unique melodies birds produce, and I’ve been captivated ever since.
When I launched my blog a few months ago, I knew I had to interview this extraordinary artist. I felt a strong desire to introduce his work to my friends and colleagues in Serbia. And so, here it is—my small contribution to spreading the word about the remarkable Alexander Liebermann.
It is known that you began transcribing bird songs during the COVID-19 pandemic. Recordings sparked your curiosity about animals and the sounds they produce. What challenges do you encounter when transcribing animal songs, and what fascinates you to continue exploring this field?
That's right. After spending a week in the Costa Rican nature, the Pandemic hit, and I found myself back in my childhood room in Berlin. Suddenly, I realized what incredible things I had witnessed (and more importantly, heard!) in that nature. That’s when I began to google the birds I had seen and to transcribe their songs.
What fascinates me about animal songs—particularly those of birds—is their astonishing complexity. When you attempt to transcribe their vocalizations into musical notation, you realize how intricate and complex they are. You are essentially listening to the culmination of millions of years of evolutionary refinement, and that’s both humbling and awe-inspiring.
Music is my primary means of self-expression
〰️
Music is my primary means of self-expression 〰️
You often mention that the musical notation we use for composing has many limitations when it comes to transcribing animal songs. What have you discovered during your transcription work that is specific to animal songs yet difficult or nearly impossible to represent in classical notation?
Of course, our current system of musical notation has its limitations. The Western system is remarkably precise and continues to evolve with each new generation of composers (Think about George Crumb's notation of the 'seagull effect'), but it may never fully capture the complexities of all birdsongs.
Nightingales, for example, are extremely challenging to transcribe. Their vocalizations have clear-pitched whistles, various non-pitched sounds, and lots of very clear overtones (and all of that happening outside the framework of our 12-tone system). This makes an accurate transcription nearly impossible to do.
Evoking Olivier Messiaen
Olivier Messiaen: Composer of Sound and Color
Olivier Messiaen is perhaps the most famous composer for his journeys to tropical forests to listen to and transcribe the songs of various exotic birds. There is a wonderful documentary about him and his work called The Crystal Liturgy. Could you share what is unique about Messiaen’s transcriptions of bird songs? How does your approach differ from his, or are there similarities?
Messiaen is one of my favorite composers. I’m bummed because I was only three years old when he passed, and a part of me still feels there could have been a chance for me to meet him. I love his music, and I've spent time studying his transcriptions of birdsong, comparing them to those created by others, such as Hollis Taylor.
One thing that really struck me is the difference between how a composer transcribes birdsong versus how a musicologist/zoomusicologist approaches it. Messiaen, for example, seems to have transcribed through the lens of a composer, listening to the birds musically and imagining how their songs could be performed or integrated into his work. While that perspective is perhaps inevitable for composers, I try to approach transcription a bit differently by notating every single detail I can hear—and thus not worrying about whether it’s performable or not. Of course, having tools and software that allow me to slow down recordings has been a great help.
Messiaen believed that humans learned to sing and make music from birds. Does this idea make sense to you? Do you think nature has awakened humanity’s interest in music?
All I can say to that is that the etymology of the word composing comes from the Latin word ‘componere’, meaning "to put together." At its core, I believe everything is imitation. And through imitation, we develop and evolve.
Our species first appeared around 200,000 years ago, and some of the oldest known instruments are more than 35,000-year-old (like the five-finger flute made of bone discovered in what is now Germany). In the grand timeline of nature, this is but the blink of an eye ago. The sounds of birds and other animals from back then were likely quite similar, and certainly more abundant. Now imagine hearing a cuckoo—wouldn't you feel compelled to imitate it? I still respond to owls, imitating them whenever I hear them on summer nights. So, yes, it makes perfect sense that, in the beginning, we imitated the sounds (pitches and rhythms) that nature offered us.
Quaraçá for Wind Quintet is inspired by the song of the Uirapuru, a South American bird native to the Amazon rainforest.
The Birds’ Hidden Language
What have you learned or discovered so far about animal songs? What secrets do they hold? Are there any similarities between their music-making and human music?
I am still quite new to this field, but I have learned a great deal through reading and collaborating with scientists (primarily biologists and ornithologists). Books like The Bird Way by Jennifer Ackerman and Nightingales in Berlin by David Rothenberg have taught me not only about birds but also about the parallels with human music-making. Did you know that zebra finches learn their songs by memorizing and practicing? And male nightingales produce a specific sound that females find “sexy.”
In my work transcribing birdsong, I’ve discovered that the possibilities of pitch and rhythmic combinations are virtually infinite. In the songs of nightingales, I’ve encountered jazz-like licks and pitch sequences reminiscent of famous musical themes. On the other hand, blackbirds and Blyth’s reed warblers sing almost perfect triads and seventh chords. It’s truly amazing when you think about it.
What fascinates me about animal songs—particularly those of birds—is their astonishing complexity.
Your body of work includes a significant number of compositions. Listening to them and trying to identify your unique musical expression, I noticed that your music often feels picturesque, descriptive, and inspired by representations of the world and nature. How do you overcome the limitations of instruments in your compositions when trying to imitate the natural phenomena that inspire you?
That’s a great question, and it’s something I’m still grappling with. I tend to be a bit conservative when it comes to orchestration and melody. However, the sounds created by birds (and other animals) can be so ethereal that they demand new instruments and a completely different approach to orchestration. It’s a real struggle for me because I want to be able to imitate or recreate these sounds using a more traditional orchestra.
In a recent piece I composed, I implemented the call of a red-tailed hawk into the orchestral texture. The call sounds like white noise, but I think I managed to imitate it quite well using the traditional orchestra. Keep it between us, but it involved high string harmonics in a dense cluster, along with an incredibly high piccolo flute.
Music and nature
Liebermann’s compositional oeuvre spans dozens of works for various instruments and ensembles. From solo music and choral pieces to chamber and orchestral works, his versatility as a composer is remarkable. Notably, he also composed music for the film Frozen Corpses Golden Treasures.
A defining feature of Liebermann’s music is his integration of bird songs into many of his compositions. However, his work extends beyond this, as he is deeply committed to exploring the connection between music and science. A standout example is a piece that emerged from his collaboration with biologist Professor C. Loren Buck from Northern Arizona University. Together, they aimed to musically represent the annual cycle of Arctic ground squirrels—extraordinary creatures that hibernate for over half a year with body temperatures dropping below freezing. Through this composition, they sought to capture the essence of the squirrels’ existence while drawing attention to the growing threats these animals face due to global climate change.
I believe that making music an interdisciplinary field is crucial for the 21st century.
You are of French and German origin, yet you have been living and working in the United States for quite some. Could you describe how American musical traditions have influenced your compositional style compared to European traditions? Are there distinctions, and how do they relate to your work?
I studied at the Music University “Hanns Eisler” in Berlin, majoring in music theory and jazz composition. While I aspired to write “serious” music like the composers in the contemporary composition division, I didn’t want to follow the experimental and "Neue Musik" style that dominated the scene. Feeling out of place, I decided to leave for the US to study with Samuel Adler and Steven Stucky at Juilliard. There, I noticed that the musical language of all the students was eclectic (in the good sense of the word!), and that was truly refreshing to me.
In Germany, I felt that writing melodies was not considered a serious way of composing. While that may not be the case anymore, at the time it certainly felt that way. Melodies are important to me, and they are never entirely absent from my compositions. I often reference Messiaen’s words on this subject. In 1944, he wrote about his own musical aesthetic:
“With the awareness that music is a language, we will first strive to let the melody ‘speak.’ The melody is the starting point. It must remain sovereign! […].”
That said, I also have a deep appreciation for atmospheric and ambient music, and in recent years I’m finding myself more and more drawn to experimental music. Let’s see where this takes me.
Melody and noise
What does music, and your compositions in particular, mean to you considering the inspirations that drive your creative process?
Music is my primary means of self-expression. However, as a naturally curious person, I also use it as a tool to explore various subjects. While I certainly write pieces inspired by birds, I’ve also composed about topics such as climate change, history, and other animals like arctic ground squirrels. For the latter, I collaborated with scientist C. Loren Buck, using his data to shape the form of the piece. I believe that making music an interdisciplinary field is crucial for the 21st century—it can not only reach a broader audience that way but also serve as an effective educational tool.
Considering that music can be “captured” from everything around us, how can we distinguish between melody and noise?
Ha-ha! That’s a tricky question. First, melody is not the opposite of noise. A "melody" (and define melody) could be considered "noise" by some. And then, what exactly is music? I’ve spent a lot of time reflecting on this over the years, and the truth is, there’s no single, universally accepted definition. (For fun, try looking up the definition of music in different countries!)
However, there are two definitions that resonate with me. The first is a more philosophical and pragmatic definition by Andrew Kania:
“Music is (1) any event intentionally produced or organized (2) to be heard, and (3) either (a) to have some basic musical feature, such as pitch or rhythm, or (b) to be listened to for such features.”
And then there is the more “romantic” one, as given by David Rothenberg:
“Before music, sound is sound. After music, sound is still sound, but our feet are walking a few inches above the ground.”
Ultimately, I believe it’s up to the listener to decide what qualifies as music, and therefore to distinguish between melody and noise. To me, both melody and noise are integral parts of what music is.
Birdsong: A Musical Field Guide
Another fascinating aspect of Liebermann’s work is his book Birdsong: A Musical Field Guide.
This book is a treasure for both musicians and nature enthusiasts, featuring highly accurate transcriptions of birdsong. It includes beautiful illustrations of each bird species, created by artist Anna Schiller, along with QR codes that link directly to the original videos. This allows readers to listen to each bird’s song while following the music, creating an immersive and educational experience.
Erwin Schulhoff – A Composer of Many Faces
Your doctoral dissertation focuses on the Austro-Czech composer and pianist Erwin Schulhoff. What drew you to research Erwin Schulhoff, and what unique aspects have you discovered in his compositions?
Erwin Schulhoff, composer
He was passionate about all kinds of music, exploring Post-Romanticism, Dadaism, French and German Expressionism, and even jazz!
I absolutely love Schulhoff’s music. Not only is the music from his string sextet one of my earliest musical memories, but I also feel a deep connection to him. Let me explain. First, Schulhoff was German-Czech and grew up with the internal dichotomy of not quite knowing where he belonged. This is something I can relate, with my own French-German roots.
Secondly, Schulhoff lived during a time when genres and musical styles were exploding. He was passionate about all kinds of music, exploring Post-Romanticism, Dadaism, French and German Expressionism, and even jazz! It must have been overwhelming to live through such a transformative time. Schulhoff embraced many of these styles and eventually succeeded in creating his own unique musical language by assimilating elements from the ones he liked most.
Today, we face a similar situation. We are surrounded by so much music, and we can listen to everything, everywhere, all at once. I love Debussy and Ravel, but I also have a passion for J.J. Cale and even AC/DC. The list is endless. So why wouldn’t I incorporate uplifting beats into my music, or a power chord here and there? I’m still working through this, but Schulhoff is a huge influence and inspiration in that regard. That’s why I wrote my doctoral thesis on his music.
Which part of his oeuvre do you consider the most innovative, and why?
To be honest, I don’t know if his work is that innovative, and that’s perfectly okay. What matters most is that whatever he wrote, he wrote well—really well! It is good music and I listen to it frequently. What more could a composer wish for than to have the next generation of musicians and composers listen to and be inspired by their work?
That said, if there is one piece that is truly groundbreaking, it is probably the Five Pittoresques from 1919. It is one of the first classical compositions to incorporate jazz elements throughout (with only Stravinsky’s Piano Rag beating Schulhoff by a couple of months). Additionally, the piece features a movement made entirely of silence, and that 33 years before John Cage’s 4'33!
Please check out his music. For starters, I recommend the Hot sonata, the String Sextet, and his Five Pieces for String Quartet.
Alexander Liebermann, in a few words
Alexander Liebermann is a German-French composer of classical music, whose acclaimed works are characterized by an eclectic blend of diverse topics such as philosophy, biology, astronomy, and other fields. Among his most recent commissions are a climate-change-reflecting monodrama written for the Deutsche Oper Berlin, a birdsong-inspired wind quintet for the Brazilian Winds Ensemble, and a soundtrack for the documentary film Frozen Corpses Golden Treasures.
As a passionate nature enthusiast, Liebermann spends much of his time studying the sounds of wildlife. He is known for his original and accurate transcriptions of animal vocalizations, which have gone viral on social media and been featured in the world-renowned magazine National Geographic. These transcriptions have also earned him invitations to international congresses in Colombia and Brazil, as well as a feature on CBS Sunday Morning. Liebermann is the author of Birdsong: A Musical Field Guide, a book that offers a unique perspective on the musicality of birds and their relationship to human music-making.
Liebermann holds degrees from the Hanns Eisler Music Conservatory, the Juilliard School, and Manhattan School of Music. For his thesis on Erwin Schulhoff, Liebermann was awarded the Saul Braverman Award in Music Theory. Liebermann currently resides in New York and serves as a faculty member for music theory and ear training at Juilliard’s preparatory division Music Advancement Program.
Mina Gligorić: Postajemo svetlost kada zagrlimo svoj mrak
Razgovor sa operskom umetnicom Minom Gligorić usledio je nakon premijere Rubinštajnove opere Demon u Srpskom narodnom pozorištu, gde je Mina tumačila ulogu Tamare. Njen pristup ulozi, obogaćen filozofskim, dramaturškim i psihološkim promišljanjima, otkrio je dublji sloj ove kompleksne opere.
Intervju sa operskom umetnicom Minom Gligorić
Mina Gligorić, operska umetnica
Fotografija: Vesna Anđić
Razgovor sa operskom umetnicom Minom Gligorić odigrao se ubrzo nakon premijere opere Demon Antona Rubinštajna u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu. Mina je pevala ulogu Tamare, glavne junakinje koja se u operi suočava sa borbom između svetlosti i tame, oličene u liku Demona koji pokušava da zavlada njenom dušom. Pristupivši liku Tamare ne samo kao muzičkoj ulozi, već i kroz prizmu filozofije, dramaturgije, psihologije i duha vremena u kojem je opera nastala, Mina je pokazala duboko promišljanje ne samo o ovom liku već i o celokupnoj produkciji opere. Sama sebi postavljala je pitanja o prirodi Tamarinog odnosa sa Demonom, njegovom uticaju na njen život, njenom mestu u društvu i njenom psihološkom stanju.
U ovom razgovoru nastojao sam da zabeležim sva ta Minina razmišljanja i da ih prenesem svima vama koji ćete pročitati ovaj intervju.
Kako te je inspirisao lik Tamare u procesu pripreme same uloge? Kako si je videla, doživela i kako si je interpretirala na sceni?
Uloga Tamare je kompleksna, pre svega zbog njene dramaturgije. Prvi put sam se susrela s njom u februaru mesecu ove godine, na poziv Srpskog narodnog pozorišta da budem deo projekta, a već sam paralelno istraživala tamne strane ljudske prirode i motiv senke u operskoj literaturi, kao i književnim delima. Fascinirao me je njen unutrašnji sukob između tame i svetlosti, kao i transformacija mlade devojke iz nevinosti, zatvorene u okruženju svojih drugarica i oca. Kao knjeginjica, ona je na visokom položaju, ali bez pravog kontakta sa spoljnim svetom, osim očekivane udaje, iako joj je princ Sinodal simpatija od detinjstva.
Privukla me je njena senka, koje nije svesna, a koja predstavlja strahove i društveno neprihvatljive aspekte svakog od nas. Kada prvi put čuje Demona, Tamara posmatra svoja osećanja radoznalo, ali kasnije počinje da ih se plaši kada shvati šta to sve znači. On joj obećava da će biti carica sveta i samo njegova, a taj koncept posedovanja je zastrašujuć. Kulminacija njenog verovanja dolazi sa smrću budućeg verenika. Ovaj ples između tamne i svetle strane je ono što me je najviše inspirisalo u interpretaciji njenog lika.
A u dramaturškom smislu?
U dramaturškom smislu, Rubinštajn je konstruisao prvi čin tako da je moj zadatak kao umetnice bio da prenesem transformaciju od vesele devojke, koja peva u koloraturama i melizmima i zrači životnom energijom, do očaja u drugom činu, gde se Tamara suočava s iskušenjem koje je demon sve vreme uvlači.
Kako gledaš kroz Tamaru na pojam romantičarske lepote?
Romantičarske lepotice se, za razliku od onih putenih figura realizma, odlikuju duhovnošću i savršenstvom, kao da su blizu nekog božanstva. Međutim, nad njima često visi senka tame, jer su romantičarski pisci počeli da humanizuju demonska bića, podižući svest o tome da u svima nama koegzistiraju i svetlost i tama. One su često bile meta demonima zbog svoje čistoće.
Postajemo svetlost kada zagrlimo svoj mrak
〰️
Postajemo svetlost kada zagrlimo svoj mrak 〰️
Romantičarske lepotice se, za razliku od onih putenih figura realizma, odlikuju duhovnošću i savršenstvom, kao da su blizu nekog božanstva.
Fotografija: Vesna Anđić
Kako shvatiti Tamarinu borbu s mračnim silama?
Tamarina borba može se preneti u današnji svet: postajemo svetlost kada zagrlimo mrak, jer bez mraka ne možemo istinski svetleti. Imamo slobodu izbora da li ćemo svetleti ili ne, a svetlost dolazi kada, uprkos mraku, ostajemo slobodni u svom biću. Demon nije mogao da postigne ovu slobodu jer je bio zakovan sopstvenim bićem i želeo je da uzme Tamarinu svetlost, jer je u sebi nije mogao pronaći.
Smatrao je da će ga neko drugi spasiti, pa je zbog toga tu svetlost hteo da uzme od nje. Tamara, kao mlada devojka, morala je da iskusi mrak, ali ju je anđeo spasio. Iako je Demon uspeo da je ubije svojim poljupcem, njemu je bila potrebna njena duša. Međutim, ona je dobila pomoć Boga i anđela jer je, u suštini, bila čista i bez loših namera. Uzbuđenje koje je doživela bilo je novo iskustvo, a to se povezuje s romantizmom, gde čovek postaje živ tek kroz najuzbudljivija osećanja. I Tamara i Demon suočavaju se s tim osećanjima, ali svako to rešava na svoj način. Tamara želi da pomogne Demonu i ostaje na strani dobra, što je spašava, dok, na primer, Margareta iz opere Faust gubi svoju borbu. Tamara se borila do poslednjeg trenutka.
Kako se Tamara i Demon bore sa zatvorenošću? Da li možemo govoriti o dobru ili zlu?
Oboje su zatvoreni u svojim svetovima, ali ne bih rekla da je Tamara nesrećna u tom zatvoru. Ima oca i drugarice koji je vole i pružaju joj zaštitu. U svojoj poemi, Ljermontov opisuje Tamara kao strastveniju i drugačiju od svojih drugarica. Ona je nesvesno strastvena i poletna, što me je navelo da je ne prikažem kao koketnu. S druge strane, Demon se bori sa svojom zatvorenošću i očajem.
Tamara možda ni ne zna šta je sloboda, jer je već u svom komforu iz kojeg ne mora da izlazi. Njihova glavna razlika leži u tome što Tamara nije upoznata s drugim osećanjima, dok je Demon spoznao strukture mraka. Iako je napustio Boga i iako je proklet, on ne želi da seje zlo; jednostavno želi da veruje u nešto drugo i da se spasi putem ljubavi.
“Tamara dobija epitet anđeoske gospe jer je njena čistoća put do Demonovog spasenja, pa čak ni smrt ne postaje nešto tragično već uzivšeno.”
Mene sve ovo što pričaš o Tamari podseća na epitet anđeoske gospe, odnosno arhetip romatničarske heroine…
Slažem se! Tamara dobija epitet anđeoske gospe jer svako od nas mora da prigrli i mračne i svetle delove svoje prirode. Čak ni smrt ne postaje tragična, već uzvišena. O tome su govorili Dante i Ruso, koji je definisao pojam “je ne sais quoi” — lepota koja prevazilazi ljupkost i prosvećenost, već postaje uzbuđenje koje se budi u duhu posmatrača. Romantizam teži da svetlost lepote osvetli i najmračnije delove života, čime se bavi i ova opera, naglašavajući da svako od nas mora da prigrli i svoje mračne i svetle aspekte.
Kako je izgledala tvoja priprema za lik Tamare?
Pre nego što sam prešla na vokalni deo, puno sam se bavila literaturom. Čitala sam Ljermontovljevu poemu u prevodu Jovana Jovanovića Zmaja i inspirisala se time što svaki lik u operi ima uticaja na moj lik i obrnuto. Pitala sam se ko je bio Demon, zašto je pao i istraživala teološke izvore koji se bave pitanjem njegove odbačenosti od Boga. Uključila sam i psihološku knjigu Romansa sa senkom, koja se bavi temom senke u operama i drugim delima poput Slike Dorijana Greja, Fausta i Fantoma iz opere, kao i Istoriju lepote Umberta Eka.
Analizirala sam i lik Demona kroz društvenu kritiku početka 19. veka, pri čemu su neki smatrali da se Ljermontov identifikovao s Demonovom sudbinom, jer je i sam bio odbačen. Pokušala sam da obuhvatim različite aspekte – psihološki, teološki i romantičarski.
Verujem da svaki umetnik treba da pronađe deo sebe u liku koji tumači. Tokom pripreme, istraživala sam tamne strane svoje ličnosti iz radoznalosti. Te psihološke knjige pomogle su mi da pronađem mir i svetlost i da prigrlim svoj mrak. Da bi publika poverovala umetniku, on mora istražiti sebe do kraja, a umetnost će ga lako dovesti do samospoznaje.
Kakva je sloboda kojoj Demon teži? Kako možemo shvatiti slobodu danas i nekada?
Tema slobode ostaje zanimljiva jer se filozofija vekovima bavi ovim pitanjem. Prosečan savremeni čovek obično shvata slobodu kao sposobnost da izrazi svoje mišljenje i da ne polaže račune nikome. Međutim, smatram da je taj odnos prema slobodi često bežanje od suštine. Za mene je sloboda povezana sa unutrašnjim bićem i vernošću samom sebi, a pravi koncept slobode zahteva prihvatanje svih naših mračnih strana. Sloboda je sinonim za istinu. Lažni identiteti koje preuzimamo u želji da se uklopimo često nisu u skladu sa potrebama duše. Prvi korak ka slobodi je ljubav i osluškivanje najistinskijih delova sebe.
Demonova potraga za slobodom kroz ljubav, koju je u početku odbacivao, vodi ga do stvarne slobode. Iako se vernost osećanjima često doživljava kao ograničenje slobode, zapravo, to nas čini živima. Romantičari su demistifikovali demone, humanizujući ih, što je bila i ideja reditelja opere. Demonovo insistiranje na slobodi odražava duboku potrebu da se oslobođeno srce suoči s vlastitim mračnim aspektima.
Verujem da svaki umetnik treba da pronađe deo sebe u liku koji tumači. Tokom pripreme, istraživala sam tamne strane svoje ličnosti iz radoznalosti.
Fotografija: Vesna Anđić
Kakva je to pobuna koju čovek danas može imati u kontekstu sistema u kojem živi?
Čovek i danas teži slobodi, ali često pogrešno razume njen koncept. Svi pričamo o slobodi, ali retko je istinski doživljavamo iznutra; prava sloboda nosi mir i pomirenje. Naš ego nas često koči, baš kao i Demona.
Reditelj je naglasio da Tamarin odlazak u manastir ne treba posmatrati kao fizički izlazak, već kao njen sopstveni zatvor koji je sama stvorila. Tamara se krivi što je okusila slobodu, koja je došla s žrtvom—smrću njenog supruga. Umesto da uživa u svojoj slobodi, odlučuje da se zatvori, odlučivši da će služiti društvu, ocu, kneževini i mužu. Kada je pokušala da pobegne u svoju slobodu, to joj se obilo o glavu, pa se svesno vraća u zatvor jer veruje da njena željena sloboda nije prihvatljiva. Kraj dela demantuje tu ideju, jer se njena duša, koja treba da ostane večna, ne predaje iskušenju. U odnosu na prolaznost, večnost ima veće vrednosti za anđela i Boga, dok Demon više ceni prolaznost. Ova suprotnost je veoma zanimljiva i duboko reflektuje ljudsku prirodu.
Okrenimo se malo muzici. Kako je muzički prikazan lik Tamare?
Muzički, lik Tamare se prikazuje kroz njen vokalni izraz, posebno u koloraturama prvog dela opere, koje odražavaju njenu čistost, nevinost i devojačku lepotu. Svaki trenutak u njenom pevanju oslikava radost i bezbrižnost, a orkestarska pratnja je suptilna i skromna, što dodatno naglašava njen lik. Hor u pozadini peva Zlatna pleše ribica, simbolizujući Tamaru kao ribicu koja plovi morem, puna života.
Prvi deo opere predstavlja odu mladosti, dok drugi deo prelazi u dramski ton. Ovde se javlja značajan raspon tonova, koji se kreće od visokih tonova do dubljih. Dubine njenog emocionalnog stanja se ne čuju u prvom delu; one se manifestuju kada izgovara reči poput sahranite me i više mi život nije mio. Ove fraze predstavljaju njen krik, a njeni tragični emotivni osećaji postavljaju izazov za soprane.
Melodijske linije u drugom delu su gušće, naročito u duetu sa Demonom, što dodatno povećava dramatičnost. U svojoj pripremi, trudila sam se da radim sa bojama u svom vokalnom aparatu, kako bih prešla od svetle boje šesnaestogodišnje devojčice do tamnije boje zrele devojke koja odlazi u manastir. Ovaj kontrast u tonovima pomaže da se prikaže Tamara kao kompleksan lik koji prolazi kroz duboka emotivna iskustva.
Kakva je bila saradnja sa asistentom reditelja?
Saradnja sa asistentom reditelja, Iljom Iljinom, bila je izuzetno inspirativna. On nam je pružio veliku slobodu u interpretaciji, što je omogućilo da svaka od nas, uključujući moju koleginicu Ljupku i mene, razvije svoj jedinstveni pristup liku Tamare. Svaka od nas je dolazila iz svoje istine i to je, mislim, veoma važno. Savetovala bih svakog pevača da krene iz svoje istine kako bi oblikovao lik; na taj način publika može da poveruje u ono što prikazujemo.
Režija nije bila fiksirana, što nam je omogućilo da istražujemo likove na različite načine. Moje glavno pitanje tokom pripreme bilo je da li Demon stvarno voli Tamaru, a Iljinova interpretacija je bila da Demon samo misli da je voli, jer neko ko nije rešio pitanja sopstvene tame ne može biti sposoban ni istinski da voli drugo biće.
Proces rada je bio veoma intenzivan; postavljao nam je različita filozofska pitanja koja su nam pomogla da dublje istražimo naše uloge. Osećali smo se veoma povezano kao tim, i to je doprinelo našem zajedničkom nastupu na sceni.
Kakva je bila saradnja sa dirigentom Željkom Milanović?
Saradnja sa dirigentom Željkom Milanovićem bila je izuzetno plodna. Prvo smo radile na istraživanju boja i tempa, što je bilo ključno za moju interpretaciju. Željka je imala poseban senzibilitet za muziku, i veoma sam joj zahvalna za divnu saradnju. Tempo je bio važan segment našeg rada; prilagodili smo ga tako da bude u skladu sa našim mentalitetom i temperamentom. Njena sposobnost da oseti i usmeri dinamiku na sceni doprinela je da svaki trenutak dobije dodatnu dubinu.
Mina Gligorić u ulozi Tamare u operi Demon Antona Rubinštajna.
Fotografija: Marija Erdelji
Sloboda kao motiv: tri uloge, tri priče
Učestvovala si u premijeri opere Koštana 2019. godine u Narodnom pozorištu pevajući ovu naslovnu ulogu. Šta je to u njenom liku što ti je bilo interesantno?
Za lik Koštane me vezuje jedna reč – sloboda. Ponovo se vraćamo pitanju slobode, ali u drugačijem kontekstu. Koštana je lepotica sa juga, temperamentnija je u odnosu na Tamaru. Ona predstavlja divlju prirodu koja čezne za slobodom koja joj je od samog početka oduzeta. Za razliku od Tamare, Koštana je mnogo više poznavala ljude i imala je iskustvo kroz svoje pevanje i društvene interakcije. Njena svest o slobodi i njena borba za nju oblikovane su njenim odrastanjem i životnim iskustvima, što je čini vrlo zanimljivim i složenim likom. Njen temperament i strast prema slobodi dodatno obogaćuju priču i čine je neodoljivom.
A u liku Kristin u Fantomu iz opere?
Kristin ima sličnu tematiku kao Tamara i Demon. Na početku, ona Fantoma samo čuje, baš kao što Tamara čuje Demona. Kristin je takođe vrlo mlada i obećana Raulu, svojoj divnoj mladalačkoj ljubavi. Međutim, osećanja koja Fantom budi kod nje su van njene kontrole.
Postoji značajna razlika između njih: Fantom je čovek koji je demonizovan, dok je Demon pali anđeo koji je humanizovan. Ova dinamika dodatno komplikuje Kristinina osećanja, jer se suočava sa unutrašnjim sukobom između svoje mladalačke ljubavi i misteriozne, mračne privlačnosti Fantoma. Ovaj konflikt između svetlosti i tame čini njen lik dubokim i složenim, poput Tamare.
Mina Gligorić u ulozi Kristin u mjuziklu Fantom iz opere i u ulozi Koštane u istoimenoj operi Petra Konjovića.
Fotografije: Željko Jovanović i Dalibor Tonković
Biografija
Mina Gligorić je osnovne i master studije solo pevanja završila na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu u klasi vanrednog profesora Katarine Jovanović. Ubrzo nakon studija postaje član Opere i teatra Madlenianum debitujući kao Pamina u Mocartovoj operi Čarobna frula. U istoj kući slede uloge i u mjuziklima Jadnici (Fantin, Eponin, Kozet), Poslednjih pet godina (Ketrin Hajat) i operetama Vesela udovica (Hana Glavari, Valensijen) i Pariski život (Gabrijel). U saradnji sa produkcijom iz Kine, debituje kao Cerlina u Mocartovoj operi Don Đovani, a u Pozorištu na Terazijama nastupa u ulozi Kristin, u Veberovom čuvenom mjuziklu Fantom iz opere.
Posebna godina u profesionalnom iskustvu je 2019. godina, gde debituje u 9 solističkih uloga, od kojih se posebno izdvaja uloga Koštane u istoimenoj operi Petra Konjovića, koja je nakon 60 godina od poslednjeg izvođenja premijerno izvedena na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu.
Dobitnik je brojnih nagrada, ističe se nagrada za najboljeg mladog izvođača u 2019. godini, koju dodeljuje revija Muzika klasika, a 2021. godine osvojila je treće mesto u vokalnoj disciplini na manifestaciji Armija kulture u Moskvi, kao predstavnik Srbije ispred Ministarstva odbrane, a pod pokroviteljstvom Ministarstva odbrane Ruske Federacije.
Usavršavala se sa istaknutim imenima među kojima su Olga Makarina iz Metropoliten opere, Dejvid Gaulend iz Rojal opere, Vladimir Redkin iz Baljšoj teatra, Marjana Lipovšek i drugi. Neguje i savremeno umetničko stvaralaštvo, bila je i deo projekta koje je organizovala SANU, izvodeći kompozicije srpskih autora širom Srbije.
Bonus video: Šarl Guno, arija Margarete (Faust)