Zar su Bahova dela i dalje izgubljena?
Nakon godina detektivskog rada, dva anonimna dela za orgulje pripisana su tinejdžeru Johanu Sebastijanu Bahu
Ponovo otkrivena Bahova dela za orgulje izvedena prvi put posle 300 godina u Lajpcigu
Fotografija: Jens SchlüterDva davno izgubljena dela za orgulje Johana Sebastijana Baha izvedena su javno u Nemačkoj po prvi put nakon više od tri veka. Još jednom je širom sveta odjeknula vest o pronalasku nove kompozicije nekog kompozitora klasične muzike.
Podsetiću da je prošle godine pronađena nova kompozicija Volfganga Amadeusa Mocarta koja je obradovala mnoge slušaoce klasične muzike širom sveta.
Kompozicije, Čakona i fuga u d-molu BWV 1178 i Čakona u g-molu BWV 1179, najverovatnije su nastale oko 1705. godine, kada je Bah bio tinejdžer i živeo u Arnštatu.
Obe kompozicije izvedene su u ponedeljak, 17. novembra u crkvi Svetog Tome u Lajpcigu, gde je Bah i sahranjen i u kojoj je služio kao kantor grada.
Put otkrića koji je trajao od 1992. godine
Lajpcig u Bahovo vreme i Crkva Sv. Tome
Ipak, priča o rukopisima ove dve kompozicije seže do 1992. godine, kada su dve čakone – tada anonimne – pronađene u Kraljevskoj biblioteci Belgije.
Istraživač Bahove muzike, Peter Volni (Peter Wollny), video je nedatirane rukopise koje nisu bile zapisane Bahovim rukopisom, već rukopisom nekog drugog, nepoznatog pisara. Tek nakon godina posvećenog istraživanja muzikolozi su uspeli da potvrde njihovo autorstvo.
Kasnije je utvrđeno da taj rukopis pripada jednom od Bahovih učenika, Salomonu Guntneru Jonu (Salomon Günther John), a pretpostavlja se da su prepisi nastali oko 1705. godine, kada je Bah radio kao orguljaš u Novoj crkvi u Arnštatu. Ovo ih svrstava među njegova rana dela, iz vremena kada je Bah imao oko 20 godina.
Ova dva sada potvrđena dela imaju znatno čvršću materijalnu osnovu, a u njima se primećuju i aluzije na muziku Bahovog učitelja, Georga Bema (Georg Böhm). Na verodostojnost autorstva ukazuje i melodijska sličnost sa kantatom Nach dir, Herr, verlanget mich (Za tobom, Gospode, žudim). Nastala oko 1707. godine, smatra se najranijom Bahovom kantatom.
Volni je prilikom predstavljanja novootkrivenih kompozicija rekao da su kompozicije stilski izrazito bliske Bahovoj muzici.
“Stilski, dela takođe pokazuju karakteristike koje se mogu naći u Bahovim delima iz tog perioda, ali ne i u delima drugih kompozitora. Dugo sam tragao za nedostajućim delom slagalice kako bih pripisao ova dela – sada je celokupna slika otkrivena.”
Premijerno je dela u Lajpcigu izveo čuveni holandski orguljaš Ton Kopman (Ton Koopman) koji je ukazao na to da, iako su kompozicije nastale u tinejdžerskim danima kompozitora, one pokazuju veliku zrelost.
“Kada pomislimo na mladog Baha ili Mocarta, često pretpostavljamo da je njihov genije došao kasnije – ali to nije tačno! Ova dva dela poseduju izuzetno visok kvalitet koji se teško može očekivati od tako mlade osobe.”
Dva nova orguljska dela, označena kao BWV 1178 i 1179, objavila je lajpciška izdavačka kuća Breitkopf & Härtel, dugogodišnji muzički izdavač koji je objavljivao Bahova štampana izdanja još za njegovog života.
Ministar kulture Volfgram Vajmer (Wolfram Weimer) i gradonačelnik Lajpciga Burkhard Jung (Burkhard Jung) pridružili su se obeležavanju objavljivanja ovih novoidentifikovanih dela.
Zar Bahova dela i dalje mogu da budu izgubljena?
Bah je jedan od najplodonosnijih kompozitora 18. veka. Nakon njegove smrti 1750. godine iza njega je ostao ogroman broj dela koja se danas sviraju širom sveta.
Fotografija: Jens SchlüterPrema trećem izdanju BWV kataloga (2022) i najnovijem proširenju Bah-Arhiva iz novembra 2025, u Bahovom opusu je trenutno registrovano 1179 BWV brojeva.
Ipak, stručnjaci smatraju da postoji još mnogo dela koja su i dalje izgubljena ili su čak pogrešno razvrstana u popisu. Zbog toga ne iznenađuje mnogo što i danas stručnjaci pronalaze njegove kompozicije. Štaviše, pronalazak partitura je jedan proces koji se vrlo retko konačno završi. O ovome sam pisao u tekstu koji je bio posvećen otkriću partitura Volfganga Amadeusa Mocarta.
Pročitaj više: Zašto je otkriće nove kompozicije Volfganga Amadeusa Mocarta važan događaj?
Ovakva otkrića su izuzetno važna zbog toga što ideja o kompozitoru kao potpuno formiranom i dovršenom geniju – a koja je privlačna svima nama – u velikoj meri baca u senku naše bolje razumevanje stvaralaštva kompozitora. Štaviše, zatvara se mogućnost stalnog otkrivanja razvoja kompozitora tokom godina.
Ti razvoji se ne tiču samo njegovog formiranja kao ličnosti, već i kao umetnika koji je svoja dela stvorio ogromnim radom, trudom i pod uticajem drugih kompozitora najčešće svojih savremenika.
Konkretno, u novim Bahovim kompozicijama možeš da čuješ mladog čoveka koji ima sposobnost da sve ono što je izvan njega prevede u jezik muzike u kom se on osećao potpuno sigurno.
Bahova muzika služila kao omot za hranu
Nakon smrti Johana Sebastijana Baha 1750. godine, njegova muzika je ubrzo pala u zaborav. Iako je tokom života bio cenjen prvenstveno kao orguljaš i pedagog, a ne kao kompozitor, promene u muzičkom ukusu tokom druge polovine 18. veka doprinele su tome da mnoga njegova dela postanu retko izvođena i teško dostupna. Crkvene kantate ubrzo su postale „neupotrebljive“ u liturgiji, dok su se rukopisi rasipali među naslednicima i privatnim zbirkama, često bez jasne atribucije.
U godinama neposredno nakon njegove smrti, malo je dela objavljeno, a među retkim izuzecima bili su četvoroglasni korali.
Zahvaljujući Bahovom sinu, Karlu Filipu Emanuelu Bahu, izdavačka kuća Breitkopf & Härtel objavila je između 1784. i 1787. četiri toma ovih korala, što je predstavljalo jedan od prvih pokušaja očuvanja njegovog nasleđa. Ipak, veliki deo opusa ostao je nepoznat široj javnosti.
Kompozitor otkriva kompozitora
Feliks Mendelson svira Bahovu muziku kraljici Viktoriji i princu Albertu
Prava prekretnica dogodila se 1829. godine, kada je mladi Feliks Mendelson izveo Bahovu Pasiju po Mateju u Berlinu. Taj događaj se danas smatra početkom tzv. Bahovog preporoda u 19. veku.
Mendelsonova interpretacija pokrenula je novo interesovanje za Bahovu muziku, dovodeći je u fokus široke publike i muzičkih intelektualaca tog doba. U godinama koje su sledile, njegove kompozicije postale su predmet intenzivnog izučavanja, transkripcija i izvođenja, često u romantičarskom duhu, sa većim orkestrima i izrazito emotivnim pristupom.
U drugoj polovini 19. veka započinje sistematsko istraživanje Bahovog opusa.
Muzikolozi, bibliotekari i kolekcionari tragali su za rukopisima širom Evrope – neki su pronalaženi u privatnim bibliotekama, neki u arhivima, a postoje i anegdote o rukopisima pronađenim u najneobičnijim okolnostima, čak i korišćenim kao omoti za hranu.
Ovaj period obeležava i osnivanje Bahovog društva, koje 1850. pokreće monumentalni projekat objavljivanja kompletnog izdanja Bahovih dela – poduhvat koji je trajao sve do 1900. godine i postavio temelje modernog Bahovog istraživanja.
Do kraja 19. veka Bah je već bio prepoznat kao jedan od najvećih kompozitora evropske tradicije, a njegovo delo postalo je neizostavan deo koncertnog repertoara i muzičke teorije. Tokom 20. i 21. veka otkrivanje novih rukopisa, unapređene metode muzikološke analize i rad institucija poput Bach-Archiva u Lajpcigu dodatno su proširili i produbili razumevanje njegovog stvaralaštva.
Bahova muzika u svemiru: NASA poslala genija baroka van granica Zemlje
Voyager 1 u svemiru
Jedan od najfascinantnijih trenutaka u istoriji muzičke kulture dogodio se 1977. godine, kada je NASA sa sondama Voyager 1 i Voyager 2 u svemir lansirala tzv. Zlatnu ploču (Voyager Golden Record). Ovaj simbolični artefakt bio je zamišljen kao poruka potencijalnim vanzemaljskim civilizacijama - svojevrsna kapsula vremena koja predstavlja raznolikost života i kulture na Zemlji.
Zlatna ploča uključuje pozdrave na 55 jezika, zvuke prirode, informacije o ljudskoj anatomiji, ali i pažljivo odabranu selekciju muzike.
Među kompozitorima iz celog sveta i iz različitih epoha nalazi se i Johann Sebastijan Bah, čija dela čine čak tri od ukupno dvadeset sedam muzičkih numera na ploči.
Ovaj izbor nije bio slučajan. Tim koji je predvodila čuvena astronomkinja i komunikološkinja En Drujan, zajedno sa Karlom Sejganom, smatrao je da Bah predstavlja jedno od najuzvišenijih dostignuća ljudskog stvaralaštva.
Na Zlatnoj ploči nalaze se Prvi stav Brandenburškog koncerta br. 2 u izvođenju Bahovog okestra iz Minhena (Münchener Bach-Orchestra) pod vođstvom Karla Rihtera (Karl Richter), Preludijum i fuga u C-duru iz prve sveske Dobro temperovanog klavira, u izvođenju Glena Gulda (Glenn Gould) i Gavota en rondeau iz Partite br. 3 za solo violinu, u izvođenju Artura Grimijoa (Arthur Grumiaux).
Činjenica da je Bah zastupljen sa više kompozicija nego bilo koji drugi autor govori o tome koliko se njegova muzika percipira kao univerzalna, precizna i iznad epohe - kao matematički čista i duhovno snažna.
U kontekstu misije koju je predvodila NASA, Bahova muzika je zamišljena kao svojevrsna „vizit-karta čovečanstva“, odnosno dokaz da ljudski um može stvoriti nešto istovremeno složeno, duboko i predivno.
Danas, gotovo pola veka kasnije, Voyager sonde nalaze se daleko izvan granica Sunčevog sistema. U tišini među zvezdama, negde na putu ka nepoznatom i dalje putuju snimci Bahove muzike. Mogućnost da ih jednog dana čuje neka druga civilizacija možda je mala, ali simbolika čitavog poduhvata ostaje snažna.
Izvor podataka o pronalasku novih Bahovih dela: Bach-Archiv i BachtrackIzvor fotografija prilikom predstavljanja novih Bahovih kompozicija: Bach-Archiv