Malerova Prva simfonija u izvođenju Simfonijskog orkestra RTS i dirigenta Srboljuba Dinića
Nakon Vagnerovog Prstena Nibelunga i Štrausove Alpske simfonije, šef-dirigent Srboljub Dinić postavio je svom ansamblu novi, nimalo lak zadatak – Malerovu Simfoniju br. 1.
Ovo monumentalno delo, istovremeno lirsko i grandiozno, kompleksno u strukturi i raskošno orkestrirano, predstavlja pravi izazov za svaki orkestar.
Simfonijski orkestar RTS uspešno je prevazišao sve njegove zamke i izneo ga sa sigurnošću i umetničkom zrelošću, ne ostavljajući utisak borbe već potpunog vladanja materijalom.
Simfonijski mozaik kontrasta
Prvi stav simfonije bio je pažljivo i odmereno vođen od samog početka. Orkestar je, u saradnji s dirigentom, stvarao i održavao dinamičku tenziju koja je kulminirala pri kraju stava, u snažnoj eksploziji orkestarskih boja koje su zasijale u punom sjaju.
Drugi stav započeo je robusno i neumitno, ali se kasnije taj isti tematski materijal vratio u izmenjenom obliku, pre nego što je maska pala i tema ponovo zasijala punim intenzitetom. Valcer u srednjem delu stava muzičari su svesno naglasili, dajući mu dozu prenaglašene teatralnosti.
Treći stav zvučao je kao jedno polje neobuzdane igre – snažnog, ekspresivnog i žustrog plesa, dodatno naglašenog tokom izvođenja brojnim inspiracijama iz različitih muzičkih izvora.
Maler u ovom stavu treperi na razmeđi jevrejske i evropske muzičke tradicije, narodnih melodija i dečije pesme. U tom spektru raznolikih muzičkih utisaka slušalac nikada ne dobija zaokruženu sliku, već uvek ostaje zatečen i zaveden stalnim uplivima novih materijala. Dualizam kanona dečije pesme i žustre igre, infantilnosti i zrelosti, sve su to okviri koje je orkestar vrlo uspešno potcrtao.
Prva tema finala zračila je strašću i energijom, a posvećenost muzičara bila je gotovo opipljiva do samog kraja.
Jedinstvo u zvuku, snaga u detalju
Još jednom nas pozitivno iznenađuje koherentan i ujednačen zvuk Simfonijskog orkestra RTS, kome šef-dirigent Srboljub Dinić pristupa s izuzetnom preciznošću i pažnjom, oblikujući i najsuptilnije elemente muzičkog toka. Njegova duboka posvećenost rađa se u nadahnutom odgovoru ansambla – orkestar ne samo da zvuči već i deluje koncentrisano, inspirisano i uigrano.
Dinić mudro koristi sve potencijale svojih muzičara: ističe njihove vrline, neguje lepotu zvuka, ujednačava boje među instrumentalnim grupama i vešto gradi dijaloge između njih. Duvačka sekcija bila je kristalno jasna, gudači su pokazali preciznost i bogatu paletu tonskih nijansi, dok je udaračka grupa pružila stabilnu, izražajnu podlogu svim dramskim zapletima koje simfonija donosi.