Memories We Carry: Album oboistkinje Marie Nikolić inspirisan sećanjima i umetničkim nasleđem
Lična sećanja pretvorena u univerzalnu priču o ljudskom iskustvu
Oboistkinja i kompozitorka Maria Nikolić objavila je sredinom maja svoj prvi album pod nazivom Memories We Carry (Sećanja koja nosimo), u izdanju izdavačke kuće Donemus Records. Album je posvećen njenom mentoru Morisu Burgu i promišlja teme sećanja, transformacije i lepote koja se rađa iz tuge.
U umetničkom radu i stvaralačkom procesu Marie Nikolić improvizacija zauzima centralno mesto. Ona joj omogućava da intuitivno uspostavi vezu sa zvukom i gestom, brišući granice između zapisane muzike i spontane kreativnosti. U tom duhu nastala je i muzika na njenom debitantskom albumu, koji sadrži devet kompozicija za obou i klavir, odnosno obou solo.
Ova duboko lična i dirljiva muzička ispovest, posvećena jednoj od najvažnijih ličnosti njenog umetničkog razvoja - oboisti Morisu Burgu - predstavlja svedočanstvo umetničke sinergije u kojoj kreativnost pronalazi svoj autentični izraz.
U nastanku albuma učestvovala je i sjajna pijanistkinja Marija Družijanić, čija je muzikalnost i temperament doprinela da zvuk i konačni oblik svake kompozicije dobiju zaokružen i upečatljiv izraz, prepuštajući slušaoca istraživanju sopstvenih emocija i unutrašnjih doživljaja.
Album prati knjižica u kojoj je Maria Nikolić zapisala svoja razmišljanja i lične ispovesti o muzici, inspiracijama, međuljudskim odnosima i umetničkim preplitanjima koja su obeležila njen stvaralački put. Sve to, zajedno sa ovim kamernim minijaturama, čije trajanje varira od svega dva do šest minuta, čini album zaokruženim konceptom ličnog muzičkog iskustva i intimne umetničke ispovesti kroz koju ova oboistkinja i kompozitorka progovara o sećanju, gubitku i stvaralaštvu.
U susret objavljenom albumu Maria Nikolić je srdačno pristala da načinimo otvoreni dijalog o samom albumu, njenoj saradnji sa oboistom Morisom Burgom, njihovim muzičkim vezama, kao i o pojedinim kompozicijama. U nastavku, a nakon intervjua, sledi moja recenzija samog albuma i muzike koja se nalazi na njemu.
Maria Nikolić: Komponovanje je prolanaženje ravnoteže između lične ispovesti i univerzalne poruke
Naslov albuma Memories We Carry sugeriše da sećanja nisu samo uspomene već nešto što nosimo sa sobom i što nas oblikuje. Koja sećanja ste želeli da pretočite u muziku i kako su ona postala kompozicioni materijal?
Sećanja koja su pretočena u muziku na ovom albumu pre svega su moja sećanja iz perioda kada sam živela u Francuskoj, u Pontoazu i išla na časove kod Morisa Burga. Tokom godina naš odnos je postao dosta dublji. Pored mojih roditelja, on je bio osoba koja me je bezrezervno podržavala i verovala u mene. Dvanaest godina je dug period, pa naš odnos nije ostao samo u okvirima profesora i studenta. Kao da je postao deo moje šire porodice. Vremenom je i on sa mnom delio svoja sećanja, na prve korake sa oboom, na svoje roditelje, na Francusku nakon Drugog svetskog rata, ali i na vreme koje je prethodilo ratu.
Maria Nikolić i Moris Burg
Foto: Privatna arhivaBili ste poslednji student Morisa Burga. Da li ste tokom rada na albumu imali osećaj da pišete svojevrsni muzički dijalog sa njim i da na neki način nastavljate razgovor koji je njegovim odlaskom prekinut?
Hm, ovo je interesantno pitanje.
Da, često sam imala taj osećaj. Na neki način to jeste bio muzički razgovor. Iako nijedno delo nije nastalo sa namerom da bude direktno posvećeno tom razgovoru, tokom rada na albumu Morisovo prisustvo bilo je veoma snažno. Dvanaest godina zajedničkog rada ostavile su dubok trag na mene. Njegov način razmišljanja o muzici, umetnosti i, generalno, jedan veoma budistički način pogleda na svet, postao je deo mog sopstvenog pogleda na svet.
Dve godine pre nego što je Moris preminuo izgubila sam oca. Tu se nakupilo mnogo pitanja i osećanja koja nisam mogla da iskažem. Sada kroz ovaj album mogu da kažem da sam zaokružila jedan deo mog života.
Moris Burg nije bio samo vrhunski oboista već i predstavnik jedne specifične francuske muzičke tradicije. Koje ste njegove umetničke vrednosti ili estetske ideale pokušali da sačuvate u ovim kompozicijama?
Ne bih rekla da sam svesno pokušavala da sačuvam određene estetske ideale ili elemente francuske škole. Ono što sam želela da sačuvam jeste način na koji je prof. Moris pristupao muzici. Za njega muzika nikada nije bila samo pitanje tehnike ili stila, već iskrenosti i radoznalosti. Takođe i dubokog poštovanja prema delu i kompozitoru.
Jedna od stvari o kojima je on često govorio bila je odvojenost ega od muzike. Smatrao je da izvođač ne treba da stavlja sebe u prvi plan, već da bude u službi muzike. Da mnoge odgovore koje tražimo, možemo pronaći u muzici. To ne znači odricanje od ličnosti ili individualnosti, već oslobađanje od potrebe za dokazivanjem i stavljanjem sebe ispred dela koje izvodimo.
Ne privlači me samo ono što je jasno i konkretno, već i ono što ostaje između; utisak, boja ili atmosfera
〰️
Ne privlači me samo ono što je jasno i konkretno, već i ono što ostaje između; utisak, boja ili atmosfera 〰️
Vaša muzika na albumu kopomovana je u duhu neoimpresionizma. Šta za Vas danas znači impresionizam – da li ga doživljavate kao zvuk, atmosferu, način slušanja ili možda kao filozofiju sećanja?
Impresionizam doživljavam kao nešto veoma živo i vibrantno. Za mene on nije vezan samo za određeni umetnički pravac, već i za način na koji doživljavam svet oko sebe. Često me inspirišu slike, svetlost ili neka posebna atmosfera trenutka koja ostane u mom sećanju. Imam i jedan oblik sinestezije, pa se dešava da uz određene zvuke vidim boje, ili da prilikom posmatranja nekog lepog prizora gotovo čujem muziku. Zbog toga su vizuelni i zvučni doživljaji u mom iskustvu jako povezani i često se međusobno prepliću.
Možda je upravo zato impresionizam toliko blizak mom senzibilitetu. Ne privlači me samo ono što je jasno i konkretno, već i ono što ostaje između; utisak, boja ili atmosfera koju je teško opisati rečima, ali koja može da pronađe svoj put kroz muziku.
Kada ste komponovali ova dela, da li ste polazili od konkretnih uspomena i događaja vezanih za Francusku i Morisa Burga, ili ste želeli da stvorite prostor u kojem slušalac može da pronađe i sopstvena sećanja?
Foto: Privatna arhivaDefinitivno su konkretni događaji i prizori uticali na stvaranje ove muzike. Međutim, sada kada je muzika napisana i objavljena, slušaoci (ili izvodjači) će imati takođe svoj doprinos i doživljaj.
Verujem da će album pronaći ljude onda kada im on bude potreban. Volela bih da slušaocima pruži prostor za njihova sopstvena sećanja, ali i da ih ohrabri u trenucima kroz koje možda nije lako prolaziti.
Već sam imala priliku da čujem utiske ljudi koji su u ovoj muzici pronašli utehu, inspiraciju ili osećaj povezanosti i to mi je možda najdragoceniji deo celog ovog procesa.
Na albumu se pojavljujete ne samo kao kompozitor, već i kao izvođač. Koliko je iskustvo oboistkinje uticalo na Vaš kompozitorski jezik? Da li ste pisali muziku kakvu ste oduvek želeli da pronađete u repertoaru za svoj instrument?
Rekla bih da je tako. Na veliku žalost, većina kompozitora nije pisala mnogo u ovom maniru niti muziku iz perioda impresionizma. To što sam oboista je naravno dosta uticalo, pošto mi se čini da boja instrumenta zaista nekako dodaje još jednu veću i lepšu dimenziju samoj muzici.
Koliko je tokom komponovanja bilo važno pronaći ravnotežu između lične ispovesti i univerzalne umetničke poruke? Da li ste u nekom trenutku morali da udaljite emociju kako bi muzika progovorila sama za sebe?
Rekla bih da je prolanaženje ove ravnoteže između moje lične ispovesti i univerzalne poruke bio zapravo jedan od najvažnijih aspekata komponovanja. Polazna tačka su uvek bila moja osećanja i ono što sam preživela, ali sam tokom vremena shvatila da ne moram sve da doslovno pokažem i pretočim u zvuk. Samim tim aktom, dala sam slobodu i prostor slušaocima da i oni sami pronađu svoj smisao u muzici koju sam stvorila. Mislim da kada emocija nije više samo moja, već postane otvorena za različita tumačenja da tada muzika dobija univerzalnost.
Savremena literatura za obou često nastaje iz saradnje kompozitora i izvođača. Vi ste u ovom slučaju obe uloge spojili u jednoj ličnosti. Da li ovaj album vidite kao početak šireg autorskog opusa za obou?
Ovaj album nisam planirala da napravim. On se nekako sam od sebe desio.
Sada, nakon par nedelja od kako je muzika dostupna drugima da slušaju, od kako su objavljene partiture, kako dobijam razne lepe poruke, utiske i želje od ljudi da sviraju moju muziku, možda bih porazmislila i o širem opusu za obou. A možda je za sada rano da to definitivno kažem.
Mislim da kada emocija nije više samo moja, već postane otvorena za različita tumačenja da tada muzika dobija univerzalnost.
〰️
Mislim da kada emocija nije više samo moja, već postane otvorena za različita tumačenja da tada muzika dobija univerzalnost. 〰️
Foto: Privatna arhivaAlbum i kompozicije ste snimili sa pijanistkinjom Marijom Družijanić. Kako biste opisali zajedničku saradnju u procesu nastanka ovog albuma?
Marija Družijanić je moja dugogodišnja prijateljica i koleginica. Zajedno smo studirale u Beogradu, imale smo trio za sopran, obou i orgulje. Kasnije smo se preselile iz Srbije, ona za Norvešku, ja za Francusku ali je naše prijateljstvo opstalo uprkos razdaljini. Upravo zbog toga je ona bila moj logičan izbor za saradnju, jer sam znala da sa njom mogu da ostvarim jedan dvosmeran umetnički dijalog. Tokom rada često smo razmenjivale ideje o fraziranju, dinamici i karakteru pojedinih delova, tako da je proces bio veoma organski i zasnovan na međusobnom poverenju. Mislim da je upravo ta otvorenost prema zajedničkom istraživanju doprinela da album dobije svoj autentičan zvuk.
Kada bi Moris Burg danas mogao da posluša Memories We Carry, šta biste najviše voleli da prepozna u toj muzici – Vas kao njegovog studenta ili Vas kao samostalnog umetnika?
Volela bih da prepozna oboje u ovoj muzici. Kao studentkinja, od Morisa sam naučila mnogo, ne samo o muzici, već i o disciplini, karakteru, odnosu prema ritmu, svakodnevnom vežbanju i dubokoj posvećenosti oboi i izgradnji sopstvenog umetničkog izraza. Istovremeno, često mi je govorio da treba da imam više vere u svoj put, baš kao što je on imao vere u mene.
Zato verujem da bi mu, kao pedagogu, bilo podjednako važno da prepozna i to da sam pronašla svoj glas i svoj umetnički identitet. Volela bih da vidi da ne pokušavam da budem ničija kopija, već da gradim nešto autentično, oslanjajući se na temelje koje je on postavio u mom životu i muzičkom razvoju. Mislim da bi upravo to za njega predstavljalo najveću potvrdu da je njegov trag ostao živ i da nastavlja da se razvija kroz nove forme i nove puteve.
Album Memories We Carry dostupan je na svim digitalnim platformama.
Maria Nikolić, ukratko
Foto: Privatna arhivaMaria Nikolić je mađarsko-srpska oboistkinja i kompozitorka sa adresom u Hagu, u Holandiji. Njeno muzičko putovanje započelo je veoma rano - sa samo dvanaest godina održala je svoj prvi solistički recital, čime je nagovestila uspešnu umetničku karijeru.
Prelomni trenutak u njenom umetničkom razvoju dogodio se kada je sa devetnaest godina upoznala proslavljenog oboistu Morisa Burga. Taj susret pokazao se presudnim za njen dalji put: ubrzo se preselila u Francusku kako bi studirala pod njegovim mentorstvom, što je duboko uticalo na njen muzički i lični razvoj.
Godine 2019. Marija se seli u Holandiju kako bi nastavila školovanje na Kraljevskom konzervatorijumu u Hagu, gde je završila master studije u klasama Karela Shofsa i Alekseja Ogrinčuka. U tom periodu započinje i studije barokne oboe kod Franka de Brujna, što je podstaklo razvoj njenog organskijeg i održivijeg pristupa sviranju ovog instrumenta.
Pored izvođačke karijere, Marija je izgradila i prepoznatljiv autorski izraz kao kompozitorka i improvizatorka. Njena dela istražuju dodirne tačke zvuka, pokreta i vizuelne umetnosti, često crpeći inspiraciju iz francuske i holandske secesije (Art Nouveau) i impresionističke estetike. Kroz komponovanje nastoji da emocije, sećanja i vizuelne impresije pretoči u zvuk, stavljajući u prvi plan boju, teksturu i atmosferu.
Recenzija albuma Memories We Carry Marie Nikolić
Muzika za album Memories We Carry nastajala je iz fragmenata koje je Maria Nikolić spontano čula u svojoj unutrašnjoj zvučnoj imaginaciji. Melodije, kratke fraze i muzičke ideje povezale su se gotovo prirodno, oblikujući osam minijatura koje čine okosnicu ovog izdanja. Pored osam kompozicija za obou i klavir, album sadrži i jednu numeru na francuskom jeziku u kojoj Maria Nikolić recituje tekst uz diskretnu klavirsku pratnju.
Svaka od kompozicija oslikava određenu priču ili uspomenu iz perioda njenog boravka u Francuskoj, ali i sećanja vezana za profesora Morisa Burga, o čemu je umetnica govorila i u prethodnom intervjuu. Sama autorka ističe da su ove kompozicije duboko inspirisane estetikom neoimpresionizma, što se jasno prepoznaje i tokom slušanja. Zvuk oboe i klavira gradi bogatu paletu boja i nijansi, dok se melodijske linije međusobno prepliću u nizu intimnih i kontemplativnih muzičkih refleksija.
Povezanost sa prirodom prisutna je na više nivoa. Ona se ogleda kako u naslovima pojedinih kompozicija, tako i u suptilnim zvučnim detaljima koji evociraju utiske pejzaža, svetlosti i prolaznosti trenutka. Važnu dimenziju albuma predstavlja i improvizacija, koja se ispoljava kroz slobodan tok muzičkog mišljenja. Kompozicije se ne razvijaju uvek prema jasno zaokruženim formalnim obrascima, već često funkcionišu kao niz evociranih uspomena koje se vraćaju kroz variranja, ponavljanja i diskretne transformacije.
Claude Monet:
Woman with a Parasol - Madame Monet and Her Son
Nemoguće je zanemariti ni snažno prisustvo vizuelne inspiracije. Kao što su impresionistički slikari nastojali da uhvate prolazni trenutak, svetlosni odsjaj ili atmosferu prizora, tako i Maria Nikolić kroz muziku nastoji da zabeleži fragilne tragove sećanja i emocija. Upravo zbog toga ove kompozicije ne deluju kao narativne celine sa jasno definisanim početkom i krajem, već kao muzički odrazi unutrašnjih stanja, uspomena i utisaka koji se neprestano menjaju i preobražavaju.
Pojedinačne kompozicije na albumu Memories We Carry mogu se posmatrati kao zasebne muzičke slike, ali njihova puna snaga otkriva se tek kada se sagledaju kao delovi jednog većeg narativa.
Album funkcioniše poput šetnje kroz fragmente sećanja, kroz prizore, razgovore, pejzaže i emocije koji su obeležili autorkin boravak u Francuskoj i njen odnos sa mentorom Morisom Burgom.
Svaka kompozicija predstavlja jedan zaustavljeni trenutak, jedan pogled unazad, jednu uspomenu sačuvanu u zvuku.
Muzičke slike ili šetnja po sećanjima
〰️
Muzičke slike ili šetnja po sećanjima 〰️
Već u kompoziciji Morceaux Forlaine oseća se snažna povezanost muzike sa vizuelnom umetnošću. Inspirisana Moneovom slikom Woman with a Parasol (Žena sa suncobranom – Madame Monet i njen sin), ova minijatura poseduje izuzetnu lakoću izraza. Melodijske linije i klavirske teksture kreću se poput povetarca, stvarajući utisak svetlosti, vazduha i neprekidnog kretanja. Maria Nikolić ovde uspeva da u muzički jezik prevede ono što impresionističko slikarstvo postiže bojom i svetlošću.
Sasvim drugačiji karakter nosi Rire en Ré, delo koje istražuje krhku ravnotežu između igre i iskrenosti. Njegov vedriji ton ne predstavlja puku razigranost, već podseća na spontane trenutke ljudske bliskosti koji ostaju trajno urezani u sećanje.
Nasuprot tome, Fardeau Triste uranja u prostor tuge. Nastala pod utiskom Morisove smrti, ova kompozicija nosi osećaj teskobe i unutrašnjeg nemira, ali istovremeno pruža mogućnost da se ono što je teško izgovoriti rečima izrazi kroz zvuk. U njenim frazama oseća se pokušaj prihvatanja gubitka i suočavanja sa prolaznošću.
Središnje mesto na albumu zauzima Dernier Reflet, jedina kompozicija bez klavirske pratnje. Pisana za engleski rog solo, ona predstavlja jedan od najintimnijih trenutaka čitavog izdanja. Zasnovana na improvizaciji koju je autorka naknadno zapisala, kompozicija promišlja odnos života i smrti kroz tamnu, melanholičnu boju engleskog roga. U tom trenutku album gotovo zastaje; vreme se usporava, a slušalac ostaje sam sa zvukom i sopstvenim mislima. Reč je o svojevrsnoj meditaciji o prolaznosti i sećanju.
Tema vremena dobija dodatnu dimenziju u numeri La Vieillesse, u kojoj Maria Nikolić recituje istoimenu pesmu francuskog pesnika Renea Fransoa Prudoma. Diskretna klavirska pratnja ostaje u drugom planu, dopuštajući da u prvi plan izbiju stihovi i njihova refleksija o životu, starosti i uspomenama koje čovek nosi sa sobom.
Jedna od najživopisnijih kompozicija na albumu jeste Entre les Feuilles. Prema autorkinom svedočenju, delo je inspirisano šetnjom sa Morisom Burgom i njegovim psom pored reke, tokom koje joj je pokazao mesto na kojem su francuski impresionisti slikali više od jednog veka ranije. Ta uspomena pretočena je u muziku ispunjenu svetlošću, pokretom i toplinom. U njoj se možda najjasnije oseća spoj prirode, prijateljstva i umetnosti koji prožima čitav album.
Kompozicija Morceaux Inlassable za engleski rog i klavir donosi još jednu važnu dimenziju autorkinih sećanja – umetničko nasleđe koje je primila od svog mentora. Kontinuirani pokret muzičkog toka i osećaj neumorne energije simbolično odražavaju Morisovu ideju da umetnik nikada ne sme da prestane da istražuje, uči i ide napred.
Vedriju perspektivu donosi Clairière, delo koje evocira nove početke i magičnu igru jutarnje svetlosti. Njegov otvoreni i komunikativni izraz unosi osećaj nade i obnove, kao da se nakon perioda introspekcije i tuge pred slušaocem otvara novi prostor.
Album se završava kompozicijom L’Introspection, nastalom u saradnji Marie Nikolić i Tilena Lebara. Pisana za obou, engleski rog i klavir, ona je zasnovana na kružnom kretanju muzičkog materijala, kao svojevrsnom povratku na početak. Time se simbolično zatvara i krug sećanja koji je album otvorio.
Univerzalna ljudska iskustva
〰️
Univerzalna ljudska iskustva 〰️
Upravo u toj povezanosti leži najveća vrednost albuma Memories We Carry. Ove kompozicije nisu samo uspomene jedne umetnice. Iako duboko lične, one govore o univerzalnim ljudskim iskustvima – prijateljstvu, učenju, gubitku, prolaznosti, prirodi i potrebi da sačuvamo dragocene trenutke svog života. Zbog toga je muzika Marie Nikolić izrazito komunikativna. Njene melodije i zvučne slike ne zahtevaju od slušaoca posebno predznanje; one se obraćaju neposredno emocijama i iskustvima koja su svima poznata. Upravo kroz tu jednostavnost i iskrenost album ostvaruje najdublji kontakt sa publikom, pretvarajući lična sećanja u univerzalnu priču o ljudskom iskustvu.