Gustav Maler: Top 10
Deset najupečatljivijih i najpotresnijih dela
Gustava Malera
Zamišljeno u grandioznim razmerama, stvaralaštvo Gustava Malera crpi inspiraciju iz narodne muzike njegove rodne Bohemije i mnogih drugih muzičkih utisaka uz koje je odrastao i uključuje najduže simfonije koje je ikada napisao neki kompozitor.
“Simfonija mora biti kao svet. Ona mora da sadrži sve.”
Tokom svog života i u decenijama nakon svoje smrti, Gustav Maler je pre svega bio cenjen kao izuzetan dirigent. Tek u poslednjih šezdesetak godina njegovo značenje kao kompozitora dobija punu priznatu vrednost. Danas se njegove simfonije smatraju možda najznačajnijim nakon Betovenovih i predstavljaju vezu između romantizma 19. veka i modernizma 20.
Muzika koju ćeš prepoznati
〰️
Muzika koju ćeš prepoznati 〰️
Malerove simfonije i lidovi (nem. lied) često su korišćene kao muzička pratnja uz vizuelne sadržaje. Najpoznatiji primer je zvučna podloga u filmu Smrt u Veneciji Lukina Viskontija iz 1971, u kojoj se koriste i Adađeto iz Pete simfonije i četvrti stav Treće simfonije. U drugoj sezoni TV serije Fargo, u epizodi Strah i trepet, nalazi se aranžman uvodnog dela Druge simfonije i odlomak iz finala Pesme o Zemlji.
Malera su poštovali Šenberg i njegovi učenici, ali je njegov uticaj seže mnogo dalje u 20. vek. Simfonije Dimitrija Šostakoviča i orkestarska dela Bendžamina Britna duguju Maleru veliki umetnički dug, a i kompozitori avangarde posle 1945. godine divili su mu se. Pjer Bulez je snimao sve Malerove simfonije, dok je Lučano Berio u trećem stavu svoje Simfonije koristio skerco iz Druge Malerove simfonije kao okvir za virtuoznu kolažnu kompoziciju muzičkih citata, od Baha do Štokhauzena.
Više od 30 godina nakon njegove smrti, samo se nekolicina dirigenata bavila Malerovom muzikom.
Holandski dirigent Vilhelm Mengelberg bio je gotovo usamljen u svojoj posvećenosti Maleru. Leonard Bernštajn bio je jedan od predvodnika Malerove renesanse kada je ona ozbiljno započela šezdesetih godina prošlog veka, dok je Bernard Haitink nastavio Malerovu tradiciju u Concertgebouw orkestru. U digitalnoj eri, ciklusi koje su snimili Klaudio Abado (Deutsche Grammophon) i Rikardo Šaji (Decca) postali su najznačajniji.
Drugi veliki dirigenti, poput Ota Klemperera i Herberta fon Karajana, bili su selektivniji u izboru Malerovih dela koje su izvodili, ali neki od njihovih snimaka – Klempererove interpretacije Druge simfonije i Pesme o Zemlji, kao i Karajanova elegična verzija Devete simfonije – ubrajaju se među najlepše Malerove snimke svih vremena.
Pred vama se nalazi izbor od deset, po mom mišljenju, najupečatljivijih i najpotresnijih Malerovih kompozicija sa kojima možete početi istraživanje Malerove muzike. Imajući u vidu da su sva Malerova dela prilično opsežna, napisao sam za svako delo kratak opis i vodič za slušanje. Uživajte!
Prva simfonija, Titan
Ne mogu da ne priznam da mi je Prva simfonija Gustava Malera – pored Pete simfonije – njegovo omiljeno delo.
Nastanak Prve simfonije bio je dug i slojevit proces – od prvih skica 1884. do konačne verzije objavljene 1899. godine prošlo je punih petnaest godina. Prva verzija simfonije nosila je naslov Simfonijska poema i imala je pet stavova. Premijerno je izvedena 1889. godine u Budimpešti, ali nije naišla na uspeh. Za naredna izvođenja Maler je delo značajno revidirao, dodajući programske opise i naziv Titan – poema u formi simfonije.
Međutim, pred izvođenje u Berlinu 1896. godine, Maler odbacuje sve programske opise i konačno oblikuje delo kao četvorostavačnu simfoniju, bez dodatnog narativa – znak da je delo, po njegovom standardu, dostiglo zrelost. Verzija objavljena 1899. sadrži dodatne izmene u orkestraciji i danas se uzima kao završna.
Odabrao sam izvođenje Leonarda Bernštajna koji diriguje Bečkom filharmonijom. Fantastično je!
Vodič za slušanje
U originalnoj verziji, Maler je prvi stav nazvao Proleće bez kraja… Uvod prikazuje buđenje prirode iz dugog zimskog sna. Otvara ga ton A u sedam oktava, od kontrabasa do prvih violina – neobična i uzvišena atmosfera rađanja sveta. Zatim se pojavljuju motivi ptičjeg pevanja i prirodnih zvukova.
Drugi stav je Scherzo, koji je Maler nazvao Pod punim jedrima, iako muzika više podseća na rustični valcer – aluzija na alpsku narodnu tradiciju. U kontrastu, središnji deo stava donosi stilizovani ländler, dvorsku verziju nekadašnjeg narodnog plesa koji je prethodio valceru.
Treći stav je pogrebna povorka, otvorena grotesknim kanonom u molskom tonalitetu – sablasna i ironična verzija poznate dečije melodije. Bez pauze, udar činela najavljuje četvrti stav, nekada nazivan Dall’ Inferno al Paradiso (Iz pakla u raj) – krik ranjenog srca, dramatičan i orkestarski raskošan. Stav kombinuje nove teme i transformacije ranijih motiva i gradi veliko finale koje objedinjuje prirodnu lepotu i nevinost, grotesku i ironiju i trijumf svetlosti nad tamom.
Peta simfonija
Odmah iza Prve simfonije moram da predložim Petu simfoniju koja sadrži svoju lepotu i muzičku posebnost. Nezaobilazan je četvrti stav simfonije – Adagietto – međutim, i ostali stavovi nose posebnu emociju i karakteristične palete Malerovog mišljenja.
Peta simfonija zauzima središnje mesto u Malerovom opusu, koji je i dalje neiscrpan izvor fascinacije. Bila je to njegova prva isključivo instrumentalna simfonija još od Prve, na kojoj je radio tokom 1880-ih i kasnije je značajno revidirao 1893. godine.
Maler je Petu komponovao tokom letnjih odmora 1901. i 1902. godine, dok je bio na godišnjem odsustvu sa mesta direktora Bečke opere. Upravo te jeseni u Beču upoznao je Almu Šindler, lepu ćerku poznatog slikara pejzaža. Maler joj je zaprosio ruku u decembru 1901, i putovanje od tuge do trijumfa koje ova simfonija prikazuje odražava lični preokret u njegovom životu. Simfonija ima pet stavova.
Vodič za slušanje
Delo započinje pogrebnim maršem, čiji ritam uvodi fanfarni zvuk truba – motiv koji dominira celim prvim stavom. Marš se prepliće sa dva trija: prvi se iznenada pojavljuje iz tišine kao demonski, karnevalski krik, drugi je tamniji i uzdržan, izveden uglavnom u gudačima. Drugi stav razvija mračni materijal iz prvog stava i donosi intenzivnu, sirovu muziku, u kojoj Maler gradi orkestarsku oluju.
Treći stav je ujedno i najduži u celoj simfoniji. On je svojim muzičkim sadržajem mali muzički teatar, pun preokreta. Muzika oscilira između rustičnih austrijskih narodnih plesova i rafiniranih bečkih valcera, dok engleski rog (posebno kroz upečatljiv solo) preuzima glavnu ulogu u razrađivanju tonskih boja.
Četvrti stav je verovatno najpoznatiji stav koji je Maler ikada napisao. Često se izvodi kao samostalno delo. Prema dirigentu Vilemu Mengelbergu, Adagietto je ljubavno pismo Almi. U ovom usporenom, zanosnom stavu, svi instrumenti miruju osim gudača i harfe – tišina i melodija pričaju priču intimne čežnje i nežnosti.
Finale donosi živahni rondo prepun vedrine. Kompozitor ovde slušaocu pruža orkestarsku razigranost i majstorstvo u punom sjaju. Završava se trijumfalnim povratkom teme koju smo prvi put čuli u drugom stavu.
Klavirski kvartet u a-molu
Sada želim da sa vama podelim i nešto sasvim neočekivano od Malera - jedno kamerno delo.
Ime Gustava Malera je u velikoj meri vezano za njegova simfonijska dela i žanr nemačkog lida, da je gotovo malo poznata njegova intenzivna posvećenost kamernoj muzici za vreme studija. Na Bečkom konzervatorijumu, Maler je inicijalno studirao klavir, a uporedo s tim i harmoniju i kompoziciju. Tokom ovog perioda, komponovao je niz dela iz žanra kamerne muzike od kojih su neka dobila značajne nagrade, ali se ona smatraju izgubljenim ili uništenim. Među njegovim mnogobrojnim pokušajima u ovom žanru, do današnjih dana je opstala samo jedna kompozicija – Klavirski kvartet u a-molu koji je nastao između 1876. i 1878. godine – i to tek prvi stav u celini. Postoje podaci i određeni dokazi da je Maler imao želju da napiše višestavačni klavirski kvartet, ali dovršene i jasne naznake preostalih stavova u njegovoj zaostavštini nisu pronađene.
Fascikla autografa ove kompozicije koju je čuvala Malerova supruga Alma Maler, danas je pohranjena u Pierpont Morgan biblioteci u Njujorku. U njoj se nalaze naslovna i prva strana kvarteta koje nose napomenu I. Satz, odnosno prvi stav.
Govoreći o stilu Klavirskog kvarteta u a-molu, u muzici se mogu čuti koncentracije motiva slične Bramsu, zatim odjeci Klavirskog kvarteta op. 15 Malerovog profesora Roberta Fuha koji je Maler prvi put imao priliku da čuje 1876. godine, kao i simfonijske linije koje u osnovi podsećaju na Bruknera. Muzika sadrži i dovoljno Malerove individualnosti i određene nekonvencionalne elemente, kao što je simfonijski tretman klavirske deonice.
Das Lied von der Erde - Pesma o Zemlji
Nijedan kompozitor nije izrazio oproštaj od života toliko emotivno i potresno kao Gustav Maler u ovom delu. Tema smrti provlači se kroz celo njegovo stvaralaštvo – ponekad tiho, drugi put sa silinom, a potom ponovo s nežnošću. Pesma o Zemlji nastala je kao odgovor na tragične događaje iz 1907. godine: smrt njegove starije ćerke Ane Marije, primoravanje da napusti mesto direktora Bečke opere i dijagnoza neizlečivog srčanog oboljenja.
Ipak, Maler nije tonuo u defetizam – umesto toga, prihvata ponude da postane glavni dirigent Metropoliten opere i Njujorške filharmonije.
“Prošli sam kroz toliko iskustava u poslednjih godinu i po… teško mi je da ih razmatram. Kako opisati jednu toliku krizu? … Ipak, žeđ za životom nikad nije bila jača, i navika življenja draga je barem koliko i nekada.”
Ove misli misli reflektuju staru kinesku poeziju korišćenu u ovom delu. Maler kompoziciju nije označio brojem, već simfonijom za tenor, alt (ili bariton) i orkestar. Nema nadmoćnijeg i potresnijeg prikaza oproštaja od života u muzici od Das Lied von der Erde. Ovo delo ostaje simfonijsko-poetski vrhunac Malerove karijere, spajanjem ljubavi, tuge, smrti i preobražaja.
Deveta simfonija
Gustav Maler je razmišljao o smrti kada je komponovao Devetu simfoniju. Kao što sam već pomenuo, njegova četvorogodišnja ćerka umrla je 1907. godine, što je duboko potreslo kompozitora. U Devetoj simfoniji imamo kompozitora koji se očigledno bavi „krajem“, kako sopstvenim, tako i univerzalnim. Ipak, Maler Devetu nije smatrao svojim poslednjim delom – to je postala Deseta, koju je u velikoj meri završio pre smrti.
Vodič za slušanje
Simfonija počinje ogromnim stavom koji traje oko 25 minuta. Maler je bio poslednji u 150 godina dugoj liniji austrijsko-nemačkih simfoničara od Mozarta i Hajdna, i gurao je simfonijsku formu do krajnjih granica. Zanimljivo je kako Maler uspeva da održi muziku koherentnom tokom tolikog trajanja. U ovom stavu glavni motiv se vraća čak sedam puta. Tema se izvodi iz četvoronotnog motiva koji se čuje na početku – zapravo ritmički obrazac na reči „Leb’ wohl!“ (Zbogom!), koji Maler i beleži u partituri. Najpre ga izvode harfe, a zatim ga razvijaju gudači. Vrhunac stava dolazi oko 19. minuta, kada se muzička kulminacija „nasilno prekida“ – kako Maler i označava – upadom limenih duvača, poduprtih bas-bubnjem i tam-tamom.
Drugi stav vraća nas Malerovoj omiljenoj vrsti muzike – austrijskom narodnom plesu. Ova idilična igra kontrastira sa sve bržim i sve neobuzdanijim valcerima. Stav kombinuje prirodu i razigranu eleganciju. U poslednjem izvođenju teme, Maler svira lendler veoma transparentno – daje ga solo horni, drvenim duvačima i violama.
Treći stav, Rondo-Burleska, podiže napetost nakon prethodne razigranosti. Ovde mračna senka drugog stava dobija punu snagu – muzika postaje žestoka i prepuna kontrapunktske veštine.
Finale simfonije balansira prvi stav – i on traje oko 25 minuta. U ovom polaganom stavu dominira reflektivni ton. Jedan od primera je topla, nostalgična kadenca engleskih rogova u uvodnoj gudačkoj temi. Ipak, i ovde ima tame, kao u kontrapunktnoj temi kontrafagota oko četvrtog minuta.
Osma simfonija
Zbog svoje neobične kombinacije tekstova i zapanjujuće velikih izvođačkih zahteva, Osmа simfonija ostaje bez sumnje najveličanstvenije i najneobičnije delo koje je Maler ikada napisao.
Ova simfonija predstavlja naglu promenu u Malerovom stilu. Njegove prve četiri simfonije često kombinuju raznorodne elemente – narodna kola, parodiju seoske muzike na sahrani, složenu i disonantnu „muzičku oluju“ uz romantične ljubavne teme.
U tri simfonije koje su prethodile Osmoj, Maler postaje apstraktniji – forme su pravilnije, teksture pročišćenije, sa izražajnijim kontrapunktom, a motivska obrada postaje važnija od romantičnih gestova njegovih ranijih dela. u tim simfonijama ne koristi glas i hor za isticanje filozofskih poruka.
Zato je upravo istaknuto korišćenje glasova - hora i solista - u Osmoj, uz bogate orkestarske boje, dramatičan (iako privremen) povratak njegovom ranijem izrazu.
Vodič za slušanje
Prvi stav koristi srednjovekovnu latinsku himnu Veni creator spiritus i oblikovan je u sonatnoj formi. Delo počinje punim, snažnim E-dur akordom na orguljama. Bogato konsonantan, zbijen u centru muzičkog prostora, uz podršku niskih gudača i drvenih duvača, ovaj akord pozdravlja slušaoca toplinom i otvorenošću.
Nakon ovog uvoda, u kojem se pojavljuju gusti kontrapunktski dijalozi horova, muzika se naglo stišava, većina instrumenata prestaje da svira, i tempo se usporava. Tu Maler uvodi drugu, lirsku temu – Imple superna gratia (Ispuni nebeskom milošću), koju najpre izvode solisti u složenom kontrapunktu. Tema se polako prebacuje s glasa na glas, a u toj finoći otkrivamo koliko je Maler u to vreme proučavao Baha. Tema je jedna od najlepših koje je ikada napisao. U nastavku Maler razvija ovu temu, kombinujući je između horova, solista i orkestra. Uskoro se priključuje i dečji hor, koji prvi put učestvuje u simfoniji, a njegova upotreba dodatno povezuje delo s Bahovom tradicijom.
Drugi deo simfonije obuhvata tri stava i zapravo je kantata sastavljena od različitih muzičkih oblika: rečitativa, arioza, strofičnih himni, korala, solo pesama… i inspirisan je Geteovim Faustom. Strukturalno više podseća na muzičke drame Vagnera, posebno Parsifala, nego na bilo kakvu simfonijsku formu.
Počinje dužom instrumentalnom uvertirom. Da bi dočarao romantični pejzaž Maler otvara segment polako i svečano s kratkim figurama drvenih duvača. Gudači su skoro potpuno odsutni. Zatim hor basa i tenora započinje motivima iz uvertire, nakon čega ulazi Pater Ekstatični, pevajući o ljubavi. Njegova pesma je topla i puna 19-vekovne liričnosti. Nakon njega javlja se Pater Profundus, donoseći uzburkaniji ton, uz hromatsku harmoniju i stenjajuće gudače. Sledi hor blažene dece i anđela, koji pevaju istovremeno, u svetloj i odlučnoj fugi.
Maler je radio na ovoj ogromnoj partituri oko deset nedelja, komponujući – prema rečima svoje supruge Alme – „kao u groznici“.
Povezivanje latinskog himna iz 9. veka i Geteovog Fausta može delovati kao spoj nespojivog, ali Maler je rekao da želi da poveže hrišćansko verovanje u snagu svetog duha sa simboličkom vizijom spasenja kroz ljubav. U celoj simfoniji ponavlja se ideja božanske milosti, ljudske ograničenosti i duhovnog preobražaja.
Kindertotenlieder - Pesme o smrti dece
Maler je započeo ciklus Kindertotenlieder tokom leta 1901. godine, nakon zdravstvene krize koja ga je naterala da se suoči sa sopstvenom smrtnošću. Nakon što je u januaru te godine preležao grip, vratio se svojim dužnostima kao dirigent Bečke filharmonije i upravnik Bečke opere, izgledajući kao „smrt na odmoru“. Alma Šindler, njegova buduća supruga, prisustvovala je njegovom izvođenju Mocartove Čarobne frule i primetila njegovo „lucifersko lice, blede obraze i oči kao usijani žar“, rekavši svojim saputnicima: „Ovaj čovek ne može ovako još dugo.“
Ipak, Maler se vratio životu – i to punim plućima, sudeći po događajima koji su usledili narednih meseci. Komponovao je najviše tokom letnjih meseci, a leto 1901. bilo je jedno od njegovih najplodnijih: tada je napisao mnoge pesme, uključujući prvu, treću i četvrtu pesmu iz Kindertotenlieder, kao i dva stava svoje Pete simfonije. Te godine je takođe započeo udvaranje Almi, s kojom se venčao u martu 1902. Njihova prva ćerka, Marija, rođena je u novembru iste godine. Prvi trenuci njenog života, tokom kojih je izgledalo kao da ne diše, bili su zastrašujući, a Maler je neprekidno brinuo zbog njenog krhkog zdravlja.
Možda upravo to objašnjava Malerovu privučenost pesmama Fridriha Rikerta. Rikert je započeo pisanje svojih Pesama o smrti dece nakon što su mu dvoje dece umrli tokom zime. Na kraju je napisao stotine takvih pesama, koje su posthumno objavljene.
Tekstovi koje je Maler izabrao obrađuju više tema, ali ono što ih povezuje jeste izražena prirodna simbolika, koja ličnu tragediju – smrt deteta – smešta u širi, neprekinuti kontekst sveta. Ove pesme takođe otkrivaju ponešto o Malerovoj duhovnosti – njegovu čvrstu veru u zagrobni život, izraženu kroz ponavljajući motiv svetlosti i kroz smireni završetak poslednje pesme.
Šesta simfonija, Tragična
Gustav Maler je komponovao svoju Šestu simfoniju, poznatu kao Tragična, između 1903. i 1904. godine, na vrhuncu svoje profesionalne karijere kao dirigent, dok je bio na funkciji direktora Bečke opere. U to vreme, Evropa je prolazila kroz značajne političke i društvene potrese, a tenzije su polako vodile ka Prvom svetskom ratu. Malerov privatni život bio je ispunjen nemirom – uključujući napete odnose i zdravstvene probleme. Ipak, to je takođe bilo razdoblje intenzivne kreativnosti za kompozitora, koji je samo godinu dana ranije završio svoju Petu simfoniju.
Za svoju Šestu simfoniju, Maler je crpeo inspiraciju iz filozofskih i književnih izvora. Posebno je bio pod dubokim uticajem filozofskih spisa Fridriha Ničea, naročito ideje „večnog vraćanja“ i prihvatanja životnih izazova s hrabrošću i postojanošću. Takođe, uticaj austrijskog pesnika Hajnriha Leopolda Vagnera, čije su teme sudbine i ljudske patnje bile bliske Malerovoj umetničkoj viziji, bio je značajan. Naslov simfonije – Tragična – odražava Malerovo bavljenje tragičnim pogledom na svet, koji je bio u središtu tadašnje književnosti i dramske umetnosti.
Malerova Šesta simfonija zahteva korišćenje instrumenta koji je nazvan po samom Maleru, jer je razvijen posebno za ovu simfoniju. Ovaj udarački instrument, poznat kao Malerovi čekić, danas se najviše povezuje sa „udarcima sudbine“. U finalnom stavu simfonije, udarci čekića strateški su postavljeni tako da svaki odjekuje kroz orkestarsku teksturu sa jezivom neumoljivošću.
Treća simfonija
Malerova Treća simfonija je jedno od njegovih najsvetlijih, najekstrovertnijih ostvarenja. Takođe je i njegova najduža simfonija, koja traje najmanje sat i po vremena. Zahteva izvođački ansambl velikih razmera, sličan onom koji je potreban Osmu simfoniju.
Maler nudi dva ključa svoje filozofije u ovoj simfoniji: četvrti stav, koji predstavlja muzičku obradu pesme O Mensch (O, čovek) iz Ničeovog dela Tako je govorio Zaratustra (1892), i još intrigantnije, pesmu iz zbirke Čudesni rog dečaka (Des Knaben Wunderhorn) – Das himmlische Leben (Nebeski život), koju je Maler prvobitno zamislio kao finale simfonije.
Maler je bio opčinjen zbirkom Des Knaben Wunderhorn, kolekcijom nemačkih narodnih pesama, i obradio je mnoge od njih u periodu nastanka Treće simfonije. Pesmu Das himmlische Leben komponovao je još 1892, tri godine pre nego što je započeo veći deo rada na ovoj simfoniji.
Treća simfonija je zaista nekonvencionalna i sveobuhvatna. Završena je u šest stavova, iako je prvobitno bila zamišljena u sedam.
Rückert-Lieder
Rückert-Lieder je zbirka od pet pesama za glas i orkestar ili klavir koje je Gustav Maler komponovao na stihove Fridriha Rikerta. Nastale u periodu velikog životnog zadovoljstva za kompozitora, ove pesme su lirske, graciozne, sa prelepim melodijama koje odgovaraju elegantnim i konciznim stihovima. Mada nisu bile zamišljene kao ciklus, obično se objavljuju i izvode kao celina. Ne pevaju se uvek istim redosledom, već izvođači često sami biraju poredak.
Vodič za slušanje
Blicke mir nicht in die Lieder (Ne gledaj mi u pesme)
Najkraća pesma u ciklusu govori o stidljivom pesniku koji želi da sakrije svoj zanat od voljene. Ova pesma je komponovana 1901. godine i bila je jedna od Malerovih omiljenih. U muzičkom smislu, pesma je razigrana.
Ich atmet’ einen linden Duft (Udahnuh blag miris)
Verovatno prva napisana pesma iz ovog ciklusa predstavlja smirenu meditaciju pevačice o trajnoj ljubavi, dok udiše nežni miris grane cveta lipe. Instrumentalno je pesma veoma svedena: violine sviraju umirujuću uspavanku, a duvački instrumenti imaju istaknutu solističku ulogu. Čelesta otvara i zatvara pesmu efektnim sjajem.
Um Mitternacht (U ponoć)
Raspoloženje se menja: u ovoj pesmi gudači odmaraju, dok duvački i limeni instrumenti, harfa i ozbiljan udar timpana prate sumornu noćnu kontemplaciju o neizvesnosti života. Oboa donosi refren nalik tužnom glasu noćne ptice.
Liebst du um Schönheit (Ako voliš zbog lepote)
Ova nežna ljubavna pesma poslednja je dodata ciklusu Rückert-Lieder. Maler ju je komponovao u avgustu 1902. kao ljubavnu pesmu za glas i klavir, posvećenu Almi Maler, tokom njihovog prvog zajedničkog letnjeg odmora. Orkestraciju nije uradio Maler, već Maks Putman 1910. godine, godinu dana pre kompozitorove smrti.
Ich bin der Welt abhanden gekommen (Izgubljen sam za svet)
Ovo je poslednja od četiri pesme koje je Maler napisao tokom leta 1901. godine. Izražava osećaj povučenosti od sveta i njegovih briga, ali i istovremenu čežnju za dubljim, nedostižnim mirom. Orkestracija je intimna, nalik kamernoj muzici, sa kratkim solističkim intervencijama. Unutar melanholičnih harmonija prepoznaju se aluzije na Malerove simfonijske radove – posebno motiv u trećem stavu Četvrte simfonije i u Adađetu Pete simfonije.